Leonarda Čančuli je poznata po svojim strahovitim zločinima koje je počinila sjekirom 1939. i 1940. godine u Italiji. Priča o njenom životu je jeziva, a detalji ubistava, koje je sama opisala, i više su nego monstruozni.
Poput mnogih serijskih ubica iz 20. vijeka, ni Leonarda nikada nije bježala od publiciteta, i bila je iskrena sa policijom u vezi sa svojim ubistvima, iako je znala da će suočavanje sa suludim detaljima slučaja da osiguraju da provede ostatak svog života iza rešetaka.
Gledajući sa strane, Leonarda je bila slatka dama koja se družila sa svojim komšijama i pekla ukusne čajne kolačiće, ali se iza te maske skrivala duša ubice koja je vjerovala u magična svojstva ljudske žrtve.
Pravila je sapun i čajne kolače sa dijelovima ljudskog tijela
Najpoznatiji detalj priče o Leonardi Čančuli je da je koristila kaustičnu sodu, odnosno, industrijski rastvarač koji se koristi za razbijanje drveta, ali i za rastvaranje ljudskih tijela, koji, takođe, može da se koristi za pravljenje oštrog sapuna ako se pomiješa sa mastima ili mesom čovjeka.
Da bi napravila tortu, jednostavno je pustila krv svoje žrtve da se zgruša, zatim je osušila u rerni i pomiješala sa brašnom. Odatle bi brašno koristila za pravljenje kolača i davala ih komšijama.
Gatara joj je rekla da mora da se žrtvuje da bi spasila svoju djecu
Mnogi biografi su Leonardu opisali kao sujevjernu ženu, jer je slijepo vjerovala riječima gatare.
Naime, gatara joj je rekla da će sva njena djeca da nestanu i da je jedini način da ih spasi ljudskim žrtvovanjem.
Bila trudna 17 puta, ali je samo četvoro djece doživjelo punoljetstvo
Čančuli je bila trudna 17 puta, od čega je doživjela tri spontana pobačaja, a zatim je desetoro njene djece umrlo dok su još bili mali.
Naprezanje zbog gubitka djece možda je doprinijelo njenoj paranoji u vezi sa bezbjednošću preostalo četvoro djece.
Nakon što je od gatare saznala da će sva njena djeca da preminu, bila je van sebe, a kao dodatni okidač poslužila je i činjenica da se njen sin pridružio italijanskoj vojsci, što je u njenom umu bilo slično smrtnoj kazni.
Njena prva žrtva bila usamljena usjedjelica
Prva žrtva, Faustina Seti, namamljena je u njenu mrežu obećanjem muža koji ju je čekao u Poli, u Italiji.
Čančuli je ubijedila da nikome ne govori o braku, i da piše pisma i razglednice svojim prijateljima i rođacima i da ih pošalje kada stigne u Polu.
Ali nju nije čekao udvarač, već samo Leonardina sjekira.
Njena druga žrtva je mislila da je čeka posao
Frančesku Soavi, drugu žrtvu, ubica je namamila obećanjem da će da joj nađe posao u ženskoj školi u Pjaćenci.
Dala joj je uputstva koja su bila slična onima koje je dala svojoj prvoj žrtvi.
Frančeski je rečeno da nikome ne govori o svom odlasku i takođe joj je naložila da napiše razglednice svojim prijateljima i porodici i da ih pošalje kada stigne u školu.
Ali posla, naravno, nije bilo.
Trećoj žrtvi je takođe ponuđen posao
Virdžinija Kasiopo je bila bivša operska pjevačica, koja je sa 53 godine bila bez posla, a kada je Leonarda rekla da je našla savršen posao za nju - poziciju sekretarice u "misterioznom pozorišnom impresariu" u Firenci, Virdžinija je iskoristila priliku.
U svojim memoarima, Čančuli je pisala o operskoj pjevačici.
"Završila je u loncu, kao i ostale dvije... meso joj je bilo debelo i bijelo, kada se istopilo, dodala sam flašu kolonjske vode i poslije dužeg ključanja uspjela sam da napravim neki najprihvatljiviji kremasti sapun. Poklanjala sam sapun komšijama i poznanicima. I kolači su bili bolji - ta žena je bila baš slatka", napisala je Leonarda, prenosi Ranker.
Napisala autobiografiju - sa receptima
Nakon što je osuđena za ubistvo tri žene i komadanje njihovih tijela, Leonarda je provela ostatak života iza rešetaka.
A to je nije spriječilo da napiše svoje memoare pod naslovom "Ispovijesti ogorčene duše", u kojima se detaljno bavila ubistvima i čak je ponudila "korisne nagovještaje" o tome kako bi čitalac mogao da pretvori ljude u sapun:
"Komadiće sam bacila u šerpu, dodala sam sedam kilograma kaustične sode koju sam kupila da napravim sapun i miješala cijelu mješavinu dok se komadići nisu rastvorili u gustu, tamnu kašu koju sam sipala u nekoliko kanti i ispraznila u obližnju septičku. Što se tiče krvi u lavoru, sačekala sam da se zgruša, osušila u rerni, samljela i pomiješala sa brašnom, šećerom, čokoladom, mlijekom i jajima, kao i malo margarina, umijesila sve sastojke i napravila sam mnogo hrskavih kolača za čaj i poslužila ih damama koje su dolazile u posjetu, a Đuzepe i ja smo ih, takođe, jeli".
Čitač dlana je predvidio njene zločine?
Jedna priča o Leonardi navodi da je u mladosti posjetila čitača dlanova koji joj je rekao:
"U tvojoj desnoj ruci vidim zatvor, u tvojoj lijevoj azil za zločine" – što je upravo tako i bilo.
Sve je otvoreno priznala
Nije trebalo dugo da snaha njene poslhednje žrtve shvati da se nešto dešava, prenosi "Žena Blic".
Znala je da je Virdžinija bila u kući žene koja proizvodi sapune, a nakon što je policiji ispričala svoje sumnje, tamo su na kraju i završili.
Umjesto da sakrije svoje zločine, ona je otvoreno priznala da je ubila žene i "zbrinula" njihova tijela.
Proglašena je krivom za ubistvo 1940. godine i provela je preostale godine iza rešetaka, a posljednje tri godine života provela je u ženskom azilu u Počuliju.
Umrla je 15. oktobra 1970. godine od cerebralne apopleksije, koja je slična moždanom udaru.
Sve svoje zločine je počinila u periodu od oko 11 mjeseci. A zanimljivo je to da se ne zna mnogo o životu Leonarde Čančuli prije zločina koje je počinila 1939. i 1940. godine, ali se navodi da je bila depresivna veći dio svog života i da je više nego vjerovatno patila od nedijagnostikovane mentalne bolesti, što svjedoče i informacije da je rano u mladosti pokušala samoubistvo.
Ironija u cijeloj priči je što su je njeni sugrađani voljeli, a nakon što je izgubila dom i sve što je imala u zemljotresu (prije zločina), ona i njen muž su se preselili u Koređo, gdje je odmah primljena u zajednicu.
Kako navodi BBC, bila je popularna, a njene komšije su smatrale da je divna žena koja je obožavala svoju djecu.