"Satanski stihovi" je četvrti roman Salmana Ruždija, prvi put objavljen 1988. godine. Roman je djelimično inspirisan životom proroka Muhameda. Naišao je na podijeljena mišljenja kritičara i čitalačke publike, naročito u Velikoj Britaniji, kao i na velike kontroverze u muslimanskim zajednicama širom svijeta, zbog navodnog vrijeđanja Islama.
Glavni junaci romana su indijski emigranti u Engleskoj, što je čest slučaj kod Ruždija. Dva glavna junaka, Džibril Farišta i Saladin Čamča, obojica su glumci indijskog porijekla. Farišta je bolivudska zvijezda, specijalizovan za tumačenje likova božanstava, dok je Čamča emigrant koji je raskrstio sa svojim indijskim porijeklom i pozajmljuje glas animiranim likovima u Engleskoj.
Na početku romana, njih dvojica su zarobljeni u otetom avionu koji leti iz Indije u Englesku. Avion eksplodira iznad Lamanša, ali oni preživljavaju na čudesan način. Nakon pada, obojica doživljavaju magičnu transformaciju, u kojoj Farišta prima obličje arhangela Gavrila (prema Islamu Džibrila), a Čamča đavola. Nakon što su pronađeni na plaži, Čamču odvodi policija dok Farišta ne čini ništa da bi mu pomogao i na taj način se njih dvojica razdvajaju.
Oba lika trude se da srijede svoje rasturene živote. Farišta pronalazi svoju izgubljenu ljubav, englesku alpinistkinju Eli Koun, ali počinje sve više da pokazuje znake psihičkih poremećaja. Nakon što ponovo poprima ljudski oblik, Čamča traži način da se osveti Farišti što mu nije pomogao nakon što su pali sa neba, i rastura njegovu vezu sa Eli koristeći se njegovom patološkom ljubomorom. Farišta shvata šta mu je Čamča učinio, ali mu oprašta i čak mu spasava život u požaru koji je sam izazvao tokom jedne od svojih psihičkih kriza.
Nakon toga, obojica se vraćaju u Indiju, gdje Farišta ponovo počinje da se bavi glumom, a Čamča njeguje oca na samrti. U novom napadu patološke ljubomore, Farišta ubija Eli i izvrašava samoubistvo.
Čamča, koji je dobio oproštaj od Farište, ponovo se zbližio sa ocem od koga je dugo bio otuđen i pronašao svoje indijske korijene, odlučuje da ostane u Indiji.
Kroz priču se ponavlja serija magijskih snoviđenja pripisanih Farištinom bolesnom umu, međusobno povezanih mnogim tematskim detaljima, ali prije svega zajedničikim motivima otkrivenja, religije, fanatizma i sumnje. Sekvenca koju su muslimani najviše protumačili kao uvredljivu zapravo je parafraza života proroka Muhameda, koji je u romanu nazvan Mahaund.
Centralni motiv ove epizode su Satanski Stihovi, kojima prorok prvo objavljuje da stara politeistička božanstva imaju svoje mjesto u novoj religiji, da bi zatim odbacio kao otkrivenje koje mu je podmetnuo Šejtan. Prorok ima dva glavna protivnika: demonsku sveštenicu Hind i satiričnog pjesnika Baala. Nakon protjerivanja proroka i njegovog trijumfalnog povratka, Baal se skriva u javnoj kući u kojoj prostitutke preuzimaju identitete prorokovih žena, dok jedan od prorokovih učenika mijenja dijelove Kur'ana dok mu ih prorok diktira. Ova dva motiva naročito su protumačena kao uvredljivi u muslimanskoj zajednici.
Druga sekvenca snoviđenja govori o indijskoj seljančici Ajši, koja tvrdi da razgovara sa arhangelom Džibrilom. Ona uspijeva da nagovori cijelo selo da pođe pješice na hodočašće u Meku, tvrdeći da će moći da hodaju preko Arabijskog mora.
Hodočašće se završava katastrofalnim klimaksom u kome vjernici ulaze u more i nestaju, a svjedočenja očevidaca se drastično razlikuju po pitanjima da li su se svi jednostavno udavili ili su uspjeli da hodaju po dnu mora.
Radnja treće sekvence odvija se krajem 20. vijeka i govori o fanatičnom religijskom vođi u izgnanstvu, nazvanom Imam. Ovaj lik jasno aludira na Homeinijevo izganstvo u Parizu, ali je različitim ponavljajućim motivima takođe baziran na pomenutom liku proroka.
