- Vidjela sam priču o tom djetetu. U dobrim sam odnosima sa veteranima sa Košara i jednog od njih sam pitala da li je istina da je dijete u tom stanju, što mi je on potvrdio. Prije svega kao roditelj, a onda i kao baka sam jednostavno odlučila da se spakujem i krenem. Majčinski instinkt vam govori da reagujete na takve stvari, a i baka sam desetomjesečnog dječaka. Krenula sam bez ikakve pripreme. Nisam neko ko toliko pješači. Bukvalno sam izašla iz kuhinje i krenula na put. Kao da me je svetac pozvao da odem u Ostrog - počinje Slađana svoju priču za "Telegraf".

Kako kaže, na ovaj potez se odlučila jer želi da podigne svijest o tome koliko je djece bolesno, kao i da treba da se pronađe akdekvatniji način za njihovo liječenje.

- Očarao me je Vukanov osmijeh. Ima tako pozitivnu energiju. Ja njega ne poznajem, ali poželjela sam da pomognem. Želim da odem što dalje, da dignem svest naroda o tome da ne mogu djeca da se liječe porukama, ali kada je već takva situacija da pomognu. Trenutno se nalazim u Podgorici - dodaje.

Dok pješači sa 28 kilograma na leđima između gradova, po vrućini ili nevremenu, gdje je šta zadesi, Slađana sakuplja novac za Vukana i apeluje na ljude da šalju poruke za njegovo ozdravljenje. Na smiraju dana samo negdje prenoći i nastavi dalje.

- Hodam sama i mnogo razmišljam. Uhvate me trenuci u kojima sam ljuta, tužna, srećna. Pomješane su mi emocije, plakala bih i smijala se. Mnogo volim djecu. Odrasla sam u duhu pravoslavlja, u domu u kom je kandilo uvijek gorjelo. Deda mi je bio u Gvozdenom puku. Jedinica sam, ali sam odgajana da podijelim i da učinim dobro drugome. Zbog toga ću vječno biti zahvalna svojim roditeljima - priča Slađana.

Kako kaže, ipak je zaboli kada skuplja novac za liječenje djeteta, a "ljudi okreću glavu".

- Niko nije dužan da da novac i svako daje u skladu sa svojim mogućnostima, ali mislim da svako može da odvoji 200 dinara za sms. Meni je čudno da neko ne može da odvoji toliku sumu novca. Toliko biste potrošili da sjednete u kafić, a još više da kupite paklu cigareta. Svako bi trebalo da može da se odrekne jedne kafe da pomogne djetetu. Vukanu je novac prijeko potreban, treba da ima još dvije transplantacija matičnih ćelija u Istanbulu - objašnjava.

Slađana objašnjava da je trebalo ovako da se desi, da je tako bilo suđeno.

- Jedan čovjek mi je skrenuo pažnju da na ruci imam istetovirano slovo "v", što je početno slovo imena mog sina, a dijete za koje pješačim se zove Vukan. Simbolična je i razdaljina koju treba da pređem, a koja iznosi 444 kilometra. Trebalo je sve ovako da se desi - kaže Slađana.

Broj 444 čiju simboliku spominje Slađana, predstavlja buđenje duše, intuicije i unutrašnje mudrosti.

Put, kako objašnjava, postaje sve naporniji.

- Hodam bosa, samo u čarapama. Ne mogu više ništa da obujem, otekle su mi noge. Idem magistralom da ne bih bez obuće išla po kamenju pored puta. Očekujem operaciju kičme, ali ništa me neće spriječiti da ovo ostvarim. Poteškoće i iskušenja treba da postoje. Sve što vam ide od ruke nije pravi put. Sreća je da imam podršku porodice i prijatelja. To mi je dovoljan vjetar u leđa da nastavim. Mladi treba da se aktiviraju, da šetaju, da podižu svijest, a ne mi koji imamo 50 godina - napominje ona.

Vukan ima veoma rijetku bolest

Mali Vukan Vidojević rođen je 8. juna 2020. godine u Beogradu. Na rođenju je ocjenjen ocjenom devet, ali su ljekari posumnjali da ima Daunov sindrom zbog takozvanih facijalnih malformacija - spuštenih učiju, kosih očiju, bez rupice između nosa i usana. Ispostavilo se ipak da ima sindrom toliko rijedak da je jedini ovakav slučaj u Srbiji.

Vukana su roditelji nazvali "dječak oluja" - dječak koji je mamu i tatu naveo da zbog njega okrenu svijet naopačke.

Zbog sumnji da ima Daunov sindrom urađena je genetička analiza koja je pokazala genetski poremećaj Anomalia chromosomatica non specificata Q99.9, odnosno nebalansirani hromozomski rearanžman - sindrom distalne trizomije 10 q.

Ovo je prvi i jedini takav slučaj u Srbiji. Šanse da dijete dobije ovaj genetski poremećaj su jedan naprema šest miliona. U cijelom svijetu zabilježeno je svega 40 ovakvih slučajeva. U pitanju je izuzetno rijedak, ali veoma dobro istražen genetski poremećaj.

Djeca sa ovim sindromom kasno prohodaju ili ne prohodaju uopšte, progovore, ili ne progovore nikada. Prate ih i mnogi drugi zdravstveni problemi, kao što su problemi sa gutanjem zbog kratkog vrata, varenjem hrane, disanjem, problemi sa sluhom i vidom, respiratorne infekcije, epileptični napadi, blagi do teški intelektualni invaliditet, abnormalnosti srca, bubrega i skeleta - 11 umjesto 12 parova rebara, nerazvijenost kosti potkoljenice. Djeca sa ovim sindromom su niskog rasta.

I dok Slađana pješaći baš do Ostroga, Vukanovi roditelji su na dan kada se proslavlja Sv. Vasilije Ostroški, dobili poziv da dođu u Tursku kako bi bili odrađeni pregledi. Oni su se kući vratili 21. juna, ali je pred njima još putovanja kako bi malom Vukanu obezbijedili kvalitetniji život.