"Iz djetinjstva se sjećam batina samo. To je moja tragedija. Otac me je vodio na kupanje uvijek na jedno mjesto gdje je bilo dosta kamenja. Učio me je da plivam. Tada sam se raskrvarila, majka je kući primjetila i vrisnula, a ja sam počela da plačem. Onda je otac uzeo plastični češalj i počeo da me tuče do krvi", počela je priču Jelica.

"Otac nije želio da se vjenča s mojom majkom, ona je morala da se uda pošto je bila trudna. Uvijek sam imala osjećaj da sam neželjena, da me svi mrze. Majka mi nikada nije rekla lijepu riječ, o ocu već da ne pričam", nastavila je svoju priču bivša košarkašica.  

Jedan od isječaka iz njene knjige posebno je bolan, a iako je napisano u trećem licu prema priznanju Jelice Dabović svaka rečenica o djevojčici, junakinji priče se odnosi na nju.

"Iz čista mira je počeo da je udara tako jako da joj je maleno tijelo letjelo sa kraja na kraj čamca. Mozak joj se paralisao. Prvim šamarom ju je bacio na kutiju kojom je bio pokriven motor. Kada je pala, podigao ju je ponovo za kosu i udario otvorenim dlanom jače nego prvi put. Od udarca joj puče usnica i puče nos, a glavica iskliznu iz njegove ruke , zbog čega ona posrnu udarajući slepoočnicom u metalnu šipku..."

Odnos sa sestrom Milicom Dabović nije željela previše da opisuje. Jelica tvrdi da je i Milica, kao i ona i njihova majka, trpjela nasilje, ali da danas to negira i da su obje izabrale da žive u izmišljenom svijetu, ali da ona ne može da ne kaže istinu.

"Baka i deda su me odgajali, ali to nije bilo društvo za mene. Tako sam ja patila, želela sam sestru ili brata. Mislila sam da rođenje Milice znači da će najzad doći sreća u našu kuću, da nećemo više trpeti nasilje ni ja ni majka. Ali sam se prevarila. Mene je nastavio da maltretira, ali i Milicu čim je malo odrasla i počela da hoda. Tada mi je bilo još gore u celoj toj priči, nisam mogla da zaštitim ni majku ni sestru", ispričala je Jelica u emisiji Život priča.