"Vršnjačko nasilje sam počela da doživljavam vrlo rano, odmah nakon što sam krenula da se školujem jer su moji bili veoma siromašni, pa nisam mogla da imam ono što su druga djeca. Još tad su klinci bili materijalisti i postojala su određena djeca koja su se u društvu razvrstavala po imovinskom statusu, pa tako sklapala ekipe koje se ne miješaju sa ostalima. Takva djeca su kinjila siromašniju jer ne mogu na ekskurziju i slično tome, iako to nije do djece, već do toga što njihovi roditelji imaju manje nego drugi", kaže mi Milica koja je odlučila svoju priču da ispriča za "Noizz.rs" kako bi okolina imala makar malo više razumijevanja za nju i druge ljude poput nje.

Odrastanje kakvo ne biste nikome poželjeli

"Svakodnevno su me napadala djeca, čak mi se desilo da me je jedan dječko u školskom hodniku uhvatio za kosu i glavu mi udarao o zid. Kada odem kući, proživljavala sam nasilje od oca, koji je bio bukvalno kao zvijer. Nije imao razumijevanja za svoju djecu, htio je da budemo u svemu najbolji i mislio je da će nasiljem i strahom da nas motiviše. Od njega sam trpjela svakodnevno psihičko i fizičko nasilje, a tačno sam znala po njegovom pogledu kada će me udariti i počelo je da se dešava da mokrim od straha čim me pogleda da mi nagovesti šta slijedi, što je njemu bilo smiješno i zabavno, pa bi postajao još gori. Mislim da sam zbog straha od njega razvila bipolarni poremećaj jer sam tada počela da imam simptome koji su se dalje razvijali i sve više napredovali", priznaje Milica i apeluje na roditelje da se drugačije postave prema svojoj djeci, kojoj je potrebna neizmjerna pomoć i podrška, a ne surov tretman koji će ih obilježiti u daljem životu.

Umjesto srećnog detinjstva i mladosti, ona pamti isključivo nasilje i vrijeme provedeno po bolnicama zbog liječenja mentalnih poremećaja.

"Imala sam anksiozne napade od petnaeste godine i pošto nisam znala dovoljno o tome, navikavala sam se na ovo, umesto da odmah tražim pomoć. Ogroman je problem što se kod nas ne priča dovoljno o ovim stvarima, što nas koje imamo problem dodatno zatvara i otuđuje od društva i što je još gore zdravstvenog sistema u kojem bi trebalo da potražimo pomoć", priča i dodaje:

"Postala sam potpuno svjesna da mi je potrebna terapija u trenutku kad sam bila u situaciji da ne mogu da zaspim bez da popijem nekoliko piva da bi me umirila i uspavala. Tad sam znala da zaista nisam dobro jer nije bilo drugog načina da zaspim jer sam se osjećala uplašeno, često previše anksiozno i nisam mogla da pronađem svoj mir prije nego što sam dobila adekvatnu terapiju, što se nije desilo odmah. Prvi put kad sam je pila, dosta loše sam je podnosila jer me je činila bezvoljnom i stvarala je nedostatak optimizma kod mene, zbog čega čak nisam bila u stanju ni da prošetam psa i molila sam prijatelje da to učine za mene".

"Dobar dio ljudi iz mog života se izgubio poslije moje druge hospitalizacije jer oni koji vam nisu pravi prijatelji pobjegnu čim vide da imate problem pod najrazličitijim izgovorima, samo da ne bi morali zajedno sa vama da se nose sa njim. Sa druge strane, tu i vidite ko su vam pravi prijatelji jer je meni ta moja odabrana porodica sačinjena od prijatelja praktično jedina podrška. Čak i majka me osuđuje zbog toga što sam bolesna i govori mi kako je ona rodila zdravo dijete i kako je moj problem što sam se u međuvremenu razboljela", kaže Milica.

Neosjetljivost ljekara joj je stvorila ogromne probleme

Milici je dijagnostikovan granični bipolarni poremećaj, nespecifični bipolarni poremećaj i težak oblik depresije, zbog čega je često hospitalizovana.

"Tokom hospitalizacija sam svašta vidjela i to mi je stvorilo dodatne traume. Bila sam u situaciji da sam prostor dijelila sa čovjekom koji je egzibicionista i koji je masturbirao na žene u svojoj okolini, a između ostalog i na mene, što mi je radio iznad glave jer smo dijelili sobu. Molila sam tehničare da me prebace negde drugo, ali mi je rečeno da moram da se strpim i da je on dobio drugu terapiju koja će uskoro da djeluje, pa će prestati to da radi. Od straha koji mi je stvorio sam dobila strašan napad kada sam počela da se gušim i umalo progutala jezik, zbog čega je sve moglo da se završi fatalno. Da moje cimerke iz sobe nisu odmah reagovale i pozvale u pomoć osoblje bolnice, ko zna kako bi se stvari završile", priča i dodaje:

"Moram da kažem i da u bolnici nije bilo samo loših momenata. Naglasiću da su mnogi ljudi sa mentalnim poremećajima visoko inteligentni i fakultetski obrazovani sa ogromnim iskustvom u poslovima kojima se bave, ali su shvatili da njihovo psihičko zdravlje nije onakvo kakvo bi trebalo da bude i odlučili da potraže pomoć".

U jednom trenutku se osjetila toliko loše da je suicid vidjela kao jedini izlaz iz problema.

"Pokušala sam da izvršim suicid nakon nervnog sloma koji sam doživjela tokom lošeg partnerskog odnosa u kojem sam takođe trpjela nasilje. Presjekla sam vene 17 puta i doživjela sam da iskusim jeziv stav ljekara prema mom problemu. Doktorka mi je vene čupala na živo i od toga imam nekoliko oštećenih nerava. Bol koji sam tada osjećala ne mogu da poredim ni sa jednim drugim, vrištala sam i zapomagala, a ona mi je rekla da ako sam mogla da se isječem, mogu i da trpim", prisjeća se ona.

Podrška ljudi je najvažnija

Do ove strašne situacije ju je doveo posesivan i kontrolišući partner, koji je sada dio njene prošlosti.

"Partner me je u to vrijeme varao sa više različitih žena, a sve vrijeme mene kontrolisao i tvrdio kako sam ja nevjerna, iako to nije bila istina. Bio je osoba koja nije znala da uspostavi duboko emotivan odnos, već se vezivao za ljude kojima je doslovno plaćao da mu budu prijatelji. Mnogo je vremena provodio u kafani, pa ih je stalno čašćavao i ti ljudi su voljeli da izlaze sa njim jer su znali da to znači da nisu u obavezi da troše svoj novac, već njegov. Radio je po inostranstvu, pa verujem da je i tako imao žene sa kojima me je varao, ali mogu da tvrdim za četiri ili pet onih koje sam viđala u svojoj okolini za vrijeme naše veze", priča Milica.

Na sreću, stvari su trenutno mnogo drugačije.

"Sada sam u srećnoj vezi i imam pored sebe osobu koja potpuno razumije moju bolest i ne osuđuje me, već sa mnom radi na tome da se osjećam bolje. On je zaista moj oslonac i drago mi je da ga imam u životu jer je sve ono što sam zamišljala da bi dobar partner trebalo da bude. Svakome ko pati od mentalnih poremećaja treba okruženje u kom imaju toliko kvalitetne ljude koji se trude da ih razumiju, a mi to zaista cijenimo jer znamo koliko ovo nekad može da bude teško. Konkretno bipolarni ljudi imaju intenzivne plus i minus faze koje se smjenjuju, pa je to okolini teško da isprati, a ne samo nama koji ih proživljavamo", priznaje  sagovornica pomenutog portala i objašnjava kako te faze zapravo izgledaju.

"Plus faza se sastoji od maničnog raspoloženja kada ste pozitivni, poletni, entuzijastični i ubijeđeni da sve možete, a minus faza je ona depresivna epizoda u kojoj po nekoliko nedjelja niste u stanju da funkcionišete. One su toliko teške da niste u stanju da obavite neke bazične radnje kao što su odlazak do prodavnice ili izvođenje psa u šetnju. Tada vam se sve čini crno i samo želite da budete u krevetu ili nekom svom kutku gde se osećate sigurno i bezbjedno".

Jedino što bi zaista voljela je malo više razumijevanja i podrške okoline, ali i osjetljivosti države na osjetljivu grupu ljudi u koju spada.

"Ljudi bi trebalo da shvate da osobe sa mentalnim poremećajima moraju da razumiju jer nam zaista nije lako. Država nas stavlja u takvu situaciju da nas prepoznaje kao grupacije nesposobne za rad, iako smo savršeno sposobni fizički, pa primamo pomoć od svega deset hiljada dinara, a moja terapija košta četiri hiljade tokom mjeseca, pa eto bližeg određenja toga u kakvoj se situaciji nalazim", priča i dodaje:

"Umjetnica sam i san mi je da imam svoju izložbu slika i da se bavim dizajnom odjeće, pa me taj moj mali kreativni svijet raduje i predstavlja mi utočište od svega lošeg čime sam okružena, a stvarno se trudim da ljude koji mi ne gode u životu izbacim iz svoje okoline i mislim da sam uspjela u tome. Sad mogu da se pohvalim da su ljudi koji su uz mene stvarno divni, vjerujem im i pomažu mi da se osjećam dobro. U suštini, drago mi je da sam uspjela da se izdignem i shvatim koliko je život lijep, zaista jeste lijep, pogotovo kada se stvarno trudite da ga takvim napravite", zaključuje hrabra Milica na kraju razgovora.

Svoju priču je ova jaka djevojka prvi put odlučila da ispriča u okviru projekta "Neću da ćutim", koji je zapravo platforma za širenje svijesti o životima na kakve nikad nismo dovoljno spremni.