Vrijeme je da se granice ne tretiraju kao vječne, piše novinar Andreas Ernst u komentaru za Noje cirher cajtung, prenosi Dojče vele.

Kosovski premijer Ramuš Haradinaj sve češće gubi živce u posljednje vrijeme – svježi primjer je prekid komunikacije sa misijom UN na Kosovu, piše ugledni Noje cirher cajtung. Ovog puta ga je iznerviralo što je generalni sekretar UN Antonio Gutereš tražio da Priština ukine carine na srpsku robu. Slično se Haradinaj odnosi i prema čelnicima EU kojima nonšalantno odgovara da će povući carine kad Srbija prizna nezavisnost Kosova. 

“Spektakularna je međutim njegova konfrontacija sa Vašingtonom“, piše u komentaru švajcarskog lista koji potpisuje odlični poznavalac Balkana i dugogodišnji dopisnik iz Beograda Andreas Ernst. Priča se, piše Ernst, da je američki ambasador zalupio vrata napuštajući sastanak sa Haradinajem koji ni za jotu nije htio da odstupi po pitanju carina. 

“To je novo i uznemirujuće. Otkad je kosovski konflikt eskalirao prije dvadeset godina, Kosovari su uvijek vodili računa da koordiniraju svaki korak sa silama zaštitnicama. I onda kada bi im djelovali iza leđa, brže-bolje bi se pobrinuli da im se ne uzme za zlo. To je važilo prije svega za odnos sa 'američkim prijateljima'. Šta se to onda promijenilo posljednjih godina?“, pita se Ernst i odgovara: 

“Kosovo je blokirano, osjeća se ostavljenim na cjedilu i boji da je vrijeme ponovo naklonjeno Srbiji. Haradinaj na to reaguje nacionalističkom ofanzivom koja nailazi na odobravanje mnogih Kosovara. Ali na Kosovu nikako nisu nedužni za stagnaciju. Vlada nema ni volje ni sposobnosti da preduzme nešto protiv privrednog zastoja. Politika tamo znači gomilanje moći, sakupljanje sinekura i njihovu podjelu pristalicama“, piše u ciriškom listu. 

Taljiganje u Briselu 

Doduše, dodaje se, ponekad Kosovo i sprovede reforme, recimo one potrebne za viznu liberalizaciju. Ali te vizne liberalizacije i dalje nema iako je Prištini davno obećana te je “razumljivo da na Kosovu jačaju resantimani protiv EU koja jedno priča, a drugo radi. Haradinaj to nezadovoljstvo upreza u svoju politiku konfrontacije i još ga pojačava.“ 

Zakopavanje u rovove prema susjedu blokira razvoj – kako na Kosovu, tako i u Srbiji. “Nema nijednog razloga da Priština i Beograd hitno ne ispregovaraju mirovni dogovor. Umjesto toga 'dijalog o normalizaciji' u Briselu nekako taljiga ili je sasvim zaustavljen. Za to postoje razlozi: nesrećna visoka predstavnica EU Federika Mogerini je na kraju mandata, a u evropskim prestonicama nema saglasnosti o tome da li srpsko-kosovski dogovor smije da obuhvata i promijene granica. I tako sve stoji“, piše Ernst. 

Ona zaključuje da bi “razuman izlaz“ bili izbori na Kosovu pred koje bi tamošnje partije morale da pojasne pozicije prema dogovoru sa Srbijom. “Onda je potrebno jako vođstvo pregovara, da drži Prištinu i Beograd za stolom dok ne nađu rešenje. Pri tome treba rušiti tabue. Recimo onaj da su promene granica đavolja rabota čak i onda kada su dogovorne i demokratski legitimizovane.“