Ovim riječima počeo je krajem 2018. godine intervju Albert Andijev, Rus koji je kao dobrovoljac branio tadašnju SR Jugoslaviju tokom NATO agresije od albanskih terorista.

Andijev je preminuo je na današnji dan 2021. godine od posljedica korona virusa. Razgovor sa njim vodila sam 2018. godine, nažalost dio materijala nije uspio da stane u broj karaktera kojima sam bila ograničena, ali sam se potrudila da prenesem iskrenu emociju ovog čovjeka prema srpskom narodu na KiM.

Sjedili smo u kafiću blizu redakcije, razgovor je trajao satima. Nikada neću zaboraviti knedle koje sam gutala i suze koje sam pokušavala da zadržim zbog težine njegove priče. BIo je to čovjek koji je volio Srbiju i za koju je bio spreman i život da da.

Bio je raspoređen kao snajperista u 549. motorizovanoj brigadi. Njegovo herojstvo ogleda se, pored ostalog, u tome što je, kada ga je teroristički snajper pogodio u desno oko, nastavio da puca. U ratu je izgubio oko, ranjen je u ruku i ratni je vojni invalid 100 odsto.

- Tog 5. maja kod Suve Reke pogođen sam u oko. Munjevito sam razmišljao. Snajper sam prebacio na drugo rame, jezikom sam obrisao nišan od krvi i nastavio da pucam. Osjetio sam da gubim svijest, nekako sam se podigao i tada sam dobio i drugi metak u ruku. Bio sam svjestan da ako ostanem da sjedim, više neću moći da se podignem. Saborci su me brzo stavili na šatorska krila i odnijeli u pozadinu, iz jednog auta u drugi, pa do bolnice - pričao je Andijev.

Prvobitno je liječen u Kliničkom centru u Prištini, gdje su o njemu vodile računa i žene iz Kola srpskih sestara. Izašao je bez dopusta ljekara i pošao na položaj, ali je naišao na saborce iz jedinice, koji su ga odveli u Beograd na VMA, na liječenje.

- I ljekari su bili dio odbrane ove zemlje, vraćali su nas borce u život. Nisam mogao da ležim u krevetu dok se moji bore. Ginulo se... Pronalazili smo tijela poginulih saboraca. Bilo je teško. Borci su plakali, jer niko nije od gvožđa. I ja sam plakao krišom. Bilo je i onih kojima nismo vidjeli suze, ali bolje suze nego suvi plač. Takvog čovjeka si morao da zagrliš, bili smo jedni drugima podrška. Na ratištu se ne pobjeđuje samo raketama, minama, granatama i mecima, dobra reč mnogo vrijedi - rekao je on tada u intervjuu za Kurir.

Andijev je zaključuo da je heroj onaj koji je svojoj zemlji dao sve, pa i život.

- Vojnici su tokom rata odlazili u crkve i svetinje. Molili smo se. To nam je davalo snagu, duhovni mir. Ako imaš taj mir u sebi, jači si. Najteže mi je palo naređenje da se povlačimo, nikome ne želim da doživi poraz bez poraza - rekao je tada Andijev

Nakon rata je ostao da živi u Srbiji, oženio se i dobio sina.