Operaciju nad srpskim premijerom Zoranom Đinđićem, poslije atentata 12. marta 2003, pamtiću dok sam živ. I dalje imam osećaj kao da se sve to juče desilo, a ne prije 17 godina. Kao da sam juče uzeo skalpel i počeo da pravim rez na grudima. Čak su mi kristalno jasni i momenti prije nego što sam ušao u Urgentni centar poslije poziva sekretarice tadašnjeg direktora Kliničkog centra Srbije Vojka Đukića da hitno dođem sa kardiohirurgije, zgrade koja se nalazi preko puta, gdje sam pola sata prije toga završio operaciju nad jednim pacijentom.

Borba je počela

Ovim riječima Miljko Ristić, jedan od najboljih srpskih kardiohirurga, počinje gotovo filmsku priču o teškoj borbi za Đinđićev život, koja se, nažalost, završila tragično. Ristić je ujedno i čovjek koji je tog dana u svojim rukama držao teško ranjeno srce premijera Đinđića, čija je smrt promijenila dalji tok srpske istorije.

- Sve je bilo kao u filmu. Izašao sam iz sale na svojoj klinici. Nije prošlo ni pola sata kad mi je zazvonio telefon. Bio je to poziv da hitno dođem u Urgentni. Da ne pitam ništa, samo da se pojavim. To se desilo oko 12.30 časova. Pitao sam u koju ambulantu da dođem, jer ih tamo ima mnogo, dobio sam odgovor: „Doktore, biće vam sve jasno kad se budete pojavili!“ - priča Ristić za Kurir i dodaje da mu je, kad je stigao tamo, bilo jasno da je riječ o nekoj javnoj ličnosti.

Pacijent na stolu

Kako navodi, kad je ušao u zgradu, rekli su mu da ide u ambulantu za reanimaciju, gdje je još na vratima vidio da je na stolu Đinđić.

"Bio je jako blijed. Vitalni znaci su bili loši. Pritisak, puls i disanje bili su ispod svih fizioloških granica. Nije bilo dileme da on mora istog časa u operacionu salu, da pokušamo da ga vratimo u život otvaranjem grudnog koša, masažom srca koja se primjenjuje u takvim situacijama.. Trčeći smo odvezli Đinđića u salu. Za nekoliko minuta već je bio na stolu. Svi smo bili tu od hirurške ekipe. Skalpel mi je bio u ruci. Počeo sam da pravim rez na njegovim grudima. Pri otvaranju grudnog koša naišli smo na enormnu količinu krvi koja se tu skupila. Uočili smo veliku ranu na desnoj strani srca, šest puta dva centimentra, i jednu manju na suprotvnoj strani. Brzo smo ih zakrpili. Pokušali smo masažu, reanimaciju, ali to nije davalo nikakvog efekta. Isto je bilo sa nadoknadom krvi i ostalih tečnosti", priča on.

Dodaje da je tada Đinđić dosta krvario.

Bespomoćni

"Nismo mogli da uočimo šta se dešava jer na tijelu nije bilo drugih vidljivih povreda osim ulazne i izlazne rane od metka. Odlučili smo da otvorimo trbuh. Istog momenta iz njega je izašla ogromna količina krvi. Izvor tolikog krvarenja bila je jetra. Raspala se u hiljade parčića. Dakle, radilo se o veoma razornom metku koji je osim što je direktno povrijedio srce, imao veoma veliki bočni pritisak na okolne organe, u ovom slučaju jetru. Bilo ju je nemoguće ušiti. Shvatili smo zašto reanimacija nije dala rezultate". otkriva Ristić i dodaje:

"Nadoknada krvi i ostalih tečnosti i dalje nije davala rezultate jer su povrede jetre bile takve da sve što uđe u tijelo, odmah iscuri kroz taj razoreni organ. Nemoguća situacija. Cijela operacija nije trajala duže od sata. U tom trenutku pacijentu je mogla da spase život transplantacija organa, što tada nismo imali.

Ristić je tog dana bio posljednja osoba koja je u svojim rukama držala Đinđićevo srce.

"Držao sam premijerovo srce u rukama. Nije prvi put. Hiljade tuđih srca drža sam u svojim rukama. Ali teret u tom trenutku razmišljanja mi je koju metodu primijeniti, koji hirurški pristup imati, koji instrument upotrijebiti, koji konac...i kako će se završiti operacija na Đinđićevom srcu.