Tužne vijesti objavila je na Fejsbuku njena sestra Dragica.

– Ode nam, draga moja sestrice, ode Ivana Filić. Otišla si, ostavila bol i tugu za nama. Kome si ostavila ovog tvog lijepog anđela? Šta će on bez tebe sad? Kako da odrasta bez majke? Njemu će biti najteže. A tebe nek anđeli čuvaju i nek ti Bog dragi podari rajsko naselje – napisala je Ivanina sestra.

Do strašne dijagnoze, Ivana je već imala nezavidnu životnu situaciju u kojoj je plivala i opstajala. Njena najsvjetlija tačka bilo je rođenje djeteta kome se posvetila u potpunosti, maštajući da će mu pružiti lijepo djetinjstvo i uživati u njegovom odrastanju, pisao je Telegraf prije manje od mjesec dana.

– Ostala sam sama sa petnaestomjesečnom bebom u teškim uslovima. Godinu dana sam se borila bez ikoga sa djetetom, putovala iz Obrenovca do Beograda skoro svaki dan, pošto je bio bolešljiv. Podigla sam i kredit da bih nam sredila stan i da bismo započeli normalan život. Krenula sam odmah i da radim da bih mogla sve to da izdržim finansijski – rekla je ona tom prilikom.

Nakon dvije godine odlaska na hemoterapije, utvrđeno je da je Ivana rezistentna na njih, pa joj je jedina nada u redovnom uzimanju terapije koju joj je prepisao doktor sa pomenute klinike.

– Sad sam u procesu dobijanja lijeka, koji se prima svake dvije nedjelje. Nisam u mogućnosti da uzimam tu terapiju u Njemačkoj jer nemam novca za to. Imam samo za dvije ture tog leka i to je to. Fali mi još sredstava za dodatne analize i doze, a to je sigurno oko 16.000 evra. Pritom, moram da imam i dodatan novac na računu jer nikad ne znam da li ću morati poslije svega neke dodatne terapije da uzimam. Na svaki treći mjesec ja ću da saznam da li mi treba neka sljedeća, ispričala je ona tom prilikom za Telegraf.

Ivana nažalost i nije bilo puno bolje. Dane je provodila privezana za krevet. Prilikom razgovora, izrazila je zahvalnost kolegama i svim ljudima koji joj pružaju podršku.

– Doktor mi je rekao da moram što više da odmaram, da bi terapija djelovala. Ali meni sve to oduzima snagu. Borim se kao lavica. Gledam da niko ništa ne primjeti, ali kako vrijeme prolazi, više se primjećuje. Od djeteta sam krila do skoro, dok mi nije psihologrekao da je to pogrešno. Tako sam počela kroz pričice da mu objasnim šta se dešava. Kada imam snage izvedem ga da se igra pored rijeke. Gledam da maksimalno ne osjeti moju bol – rekla je ona tom prilikom, dodajući:

– Taman sam počela da živim normalno. Uzela sam i auto, sredila stan, trebalo je samo djetetu i sebi da se posvetim. Da živimo srećno. I život mi se okreće vrtoglavo. Za godinu dana mi je tri puta kosa opala. Ne umijem da vam opišem kako sam se treći put osjetila kad se to desilo. Ustala sam jedno jutro i sva je kosa bila na jastuku. I dijete me je pitalo: “Mama, gdje ti je kosica?”. Previše traje ovo stanje. Samo da krene nabolje – rekla je tada.