Užice je u žalosti, kao da se zaustavilo i skamenilo u trenutku užasa, u momentu spoznaje da mu je mladost pokošena: gradskim ulicama prolaze ljudi na staklenim nogama, sa grčem na licima, tišina pokriva dolinu oko Đetinje.
U ovom gradu, svako je poznavao nekoga od stradalih mladića, njihove majke i očeve, sestre i braću, bližnje.
Sutra, u utorak u popodnevnim časovima, jedan za drugim, iz sata u sat, biće sahranjeni mladići stradali u saobraćajnoj nesreći na zlatiborskoj magistrali: Stefan DŽavović (21), Nikola Daničić (19) i Vladimir Milošević (27) na groblju Sarića osoje. Uroša Drčelića (22) bližnji i prijatelji ispratiće na vječni počinak na groblju Dovarje.
Četiri opijela, četiri u crno zavijene porodice iza svakog odra i suze roditeljske, bez odgovora, za takav dan se ovaj grad sprema.
Zastave na svim institucijama u ponedjeljak su spuštene na pola koplja, muzika iz kafića je utihnula, a pogledi ljudi uprti su u zemlju, kao da traže izgubljeno.
Ponedjeljak, 12. septembar, proglašen je Danom žalosti u Užicu i sve je suprotno od onoga kakvi su Stefan, Nikola, Vladimir i Uroš bili, vedri, britki pred životom, nasmijani i puni mladih želja za koje su živjeli. Utučenost, suze, očajanje, nemoć, bol, to je ostalo.
Najmlađi među drugovima Nikola Daničić tek je završio srednju školu, a bio je poznato lice među Užičanima: u naselju Terazije radio je vrijedno u porodičnoj firmi, na stovarištu peleta gdje je sretao svakodnevno desetine svojih sugrađana.
- Prije nekoliko dana sam ga vidio tamo, uvijek bismo se zadržali, proćaskali, a danas na ulici srećem njegove mušterije, njegove nastavnike iz srednje škole, prijatelje njegovog oca i tuga me obuzima, nema pravde na ovom svijetu – kaže jedan od Nikolinih poznanika.
Uroš Drčelić je radio u fabrici namještaja.