Publikovala ga je pod naslovom: „Senator Republike Srpske: Amerikanci Srbe zovu malim Rusima“.

EA Daily je uvodno predočila svojim čitaocima da su je naročito interesovali Kecmanovićevi odgovori na pitanja – zbog čega na izborima u Republici Srpskoj ujesen 2018-te najveće šanse ima patriotski blok, zbog čega Milorad Dodik govori „pustite nas da volimo Rusiju“ i ko se sve bori za pravo `tutorstva` nad Bosnom i Hercegovinom.

* Sa kakvim se izazovima Republika Srpska suočava u godini izbora?

– Donedavno je izgledalo da će 2018. proteći kao godina kontinuiteta i stabilnosti, računajući i predvidiv ishod jesenjih izbora. Tome je išlo u prilog i to što su se OHR i transatlantski mentori visokog predstavnika u BiH zabavili o jadu oko spornog izbornog zakona u Federaciji i odnosa između dva naroda strpana u jedan entitet. Međutim, taj spoljni remetilački faktor nije zaboravio svog dežurnog krivca za sve probleme u BiH- Republiku Srpsku i njenog lidera Milorada Dodika …

* Zapad ne krije da mu Dejtonski sporazum više ne odgovara i da bi hteo da vidi unificiranu BiH. Kao glavni kamen spoticanja u svojim planovima vidi predsednika Dodika. Da li usmerenje Republike Srpske na osamostaljenje u odnosu na BiH u daljoj perspektivi zavisi samo od Dodika?

– Dobro ste rekli – Zapad, a ja bih bio još precizniji – SAD i Britanija, uz pratnju vazalnu EU, koje se inače skrivaju iza sintagme „međunarodna zajednica“. Kao da njihove stavove dijeli čitav svijet, uključiv najveću zemlju na svijetu –Rusiju i najmnogoljudniju – Kinu, te Republiku Srpsku, koja valjda takođe pripada toj globalnoj zajednici.

SAD i UK  već odavno rade na unitarizaciji BiH u kojoj bi po prirodi stvari dominirao najbrojniji bošnjački narod, a to pravdaju potrebom za funkcionalnijom i efikasnijom državom. Godinama su sistematski prekrajali Dejtonski sporazum, koji su sami skrojili, pa misle da mogu da ga šiju i paraju nezavisno od potpisnika i garanata, među kojima su i Srbija i Rusija.

Dodik je svojevremeno odlučno zaustavio taj proces sistematske marginalizacije Republike Srpske, pa utoliko on za njih zaista i jeste kamen spoticanja koji treba ukloniti.

Da je srpski narod, a sigurno i hrvatski, dobio šansu da se neposredno izjasni da li je za nezavisnu državu BiH ili za ujedinjenje sa maticama, Srpska i „Herceg-Bosna“ bi se i prije rata našle u Srbiji, odnosno Hrvatskoj, a isto raspoloženje naroda ubjedljivo dominira i poslije rata, nesmanjeno sve do dan-danas. Zato je referendum, iako oblik neposredne demokratije, koji Brisel preporučuje članicama EU kao najbolji način odlučivanja, postao opasna riječ. Dovoljno je da je u Srpskoj neko i samo pomene pa da OHR odmah zazvoni na uzbunu.

Opozicija će Dodikovoj vlasti tek platiti cijenu svoje kolaboracije u Sarajevu

Dodik otvoreno upozorava međunarodnu zajednicu na istorijsku konstantu da srpski narod u BiH i dalje želi da bude pod istim državnim krovom sa maticom, da je unutrašnjim i spoljnim političkim nasiljem otrgnut iz Jugoslavije u kojoj je bio sa Srbijom. Odnosno da je Dejtonskim sporazumom Republiku Srpsku prihvatio kao kompenzaciju i kompromis. Ali, naglašavam, riječ je o slovu Dejtonskog sporazuma kakav je potpisan 1995. u Parizu, a ne o „duhu Dejtona“, odnosno o reviziji kojom su visoki predstavnici, iliti protektori, Srpskoj oteli brojne nadležnosti.

Dodik je zaustavio proces revizije Dejtona, a sada se bori za rehabilitaciju izvornog Dejtona, odnosno za vraćanje tih nadležnosti. Vi, kao i sam Dodik, precizno kažete da se on bori za „osamostaljenje od BiH“, a pojam „samostalnost“ nije isto što i nezavisnost, (otcjepljenje ili secesija), kako to vole da zamjenjuju na Zapadu.

On bi to mogao da učini legalno i legitimno većinom koju ima u skupštini, ali hoće da je osnaži neposrednim izjašnjavanjem naroda na referendumu, jer narod, kako se pokazalo u već u tri izborna ciklusa podržava njegovu politiku, a po svemu sudeći će i u četvrtom. S obzirom na tako snažnu i trajnu saglasnost između lidera i naroda, reklo bi se da „za Srpsku nema zime“.

Međutim, poslije prošlih izbora u zajedničke organe BiH u Sarajevu ušli su predstavnici opozicije. Iako sa poslanikom manje od pobjedničkog saveza patriotskih stranaka, uspjeli su u tome zahvaljujući koaliciji sa bošnjačkom SDA, a onda je na njih došao red da uzvrate podrškom unitarističkoj politici Bakira Izetbegovića i tako naprave veliku štetu RS.

Njihovi razočarani birači su se, naravno, kajali, ali ispravke nije moglo da bude sve do ovogodišnjih izbora kada će, kako sondaže pokazuju, tek platiti cijenu kolaboracije.

Dodik ih je u međuvremenu nekoliko puta p(r)ozvao na dogovor o minimumu nacionalnih i patriotskih interesa i naravno nisu pristali. A onda ih je institucionalno blokirao obavezom da o svim svojim potezima moraju da konsultuju vlasti u Banjaluci, jer su izabrani u RS, a ne BiH. Ne vjerujem da bi neki manje vješt i iskusan lider spasao Srpsku od te grupe srpskih ministara i poslanika u Sarajevu iz Saveza za promjene.

Bar za sada ne vidim ko bi ga mogao dostojno zamijeniti, a on je političar u punoj formi i najboljim godinama za državnika, pa ne vidim ni potrebe za tim. Naprotiv!

* Kakve su vaše prognoze povodom budućih izbora?

– Pošto ga je poslije nikad žešće koordinisane kampanje iz Sarajeva i sa Zapada prozvao i „Vašington post“- glasnogovornik američkog establišmenta, a ionako se nalazi na crnoj listi Stejt departmenta, ne bi me iznenadio diskretan zahtjev za Dodikovo sporazumno povlačenje „radi mira u Bosni i dobrih odnosa Srpske sa SAD i EU“. Tako to oni obično rade i možda neki lideri opozicije u tome vide šansu da pobijede bez izbornog nadmetanja sa favoritom.

Ali, recimo, čak iskusni Ivanić, koji je na početku mandata u Predsjedništvu BiH tvrdio da će „djelovati samostalno u odnosu na vlast u Banjaluci, da ne treba zaoštravati sa komšijama i svijetom“, već poslije godinu dana je izjavio da su „prešli i njegovu crvenu liniju“.

Sve sondaže ukazuju na ubjedljivu prednost vladajuće patriotske koalicije i kladio bih se na kandidate SNSD-a, odnosno patriotskog bloka. Opozicija je, kako već rekoh, kompromitovana radom u zajedničkim organima, a poslije dramatičnog pada popularnosti i poraza na više uzastopnih izbora, i spoljni centri moći digli su ruke od njih.

Britanski agenti u Sarajevu već rade punom parom

– Odlučili su da stvar uzmu u svoje ruke i, po Šarpovom receptu, politizacijom „nepolitičkih i visoko emocionalnih događaja“ izvedu mase na ulice i okrenu ih protiv vlasti, te tako sve riješe na ulici. Imaju u tome bogato iskustvo stečeno u Srbiji, Tunisu, Gruziji, Ukrajini, Makedoniji.

Uostalom, na Novom Beogradu je zvanično registrovana agencija „Kanvas“, u kojoj veterani „Otpora“ služe za iznajmljivanje i bili su prepoznati u Libiji, Egiptu i ispitivali teren u Mađarskoj.

Prema informaciji beogradskog lista „Novosti“, vlasti RS su od ruskih obavještajnih službi dobile upozorenje da ovom cilju treba da posluže i tekući protesti u Banjaluci „Pravda za Davida“, a glavni menadžeri Entoni Mokton i Džordž Bazbi, agenti britanske obavještajne službe MI6, sa iskustvom na srpskom terenu, već su formirali ispostavu u Sarajevu i rade punom parom. Dodajmo tome da migranti masovno ulaze u BiH. Maršrutu ne biraju oni sami, nego ih usmjeravaju oni isti koji su potpalili građanske ratove u njihovim zemljama i natjerali ih u bijeg od kuće.

Austrija, Italija i Mađarska su im na deset godina hermetički zatvorile put prema ciljanoj Njemačkoj, pa će, dakle, ostati na „dugom proputovanju“kroz Federaciju i Srpsku. Bošnjaci ih primaju kao svoju muslimansku braću koja su 1993. pritekla u pomoć Alijinoj ABiH protiv VRS. Srbi ih pak prepoznaju kao mudžahedine koji su u Srednjoj Bosni srpskim zarobljenicima pred kamerama sabljama skidali glave. Hrvati su se pobunili čim su stigli na granice „Herceg Bosne“.

Eto prilika da se ponovo zakuva u BiH i da NATO i u RS postavi kolaborantsku vladu.

Već duže pasivni Incko zadržao je, na insistiranje SAD, diktatorska „bonska ovlašćenja“.

* Sarajevo često kritikuje rukovodstvo Republike Srpske zbog toga što pogrešnom politikom koči ekonomski razvoj sopstvenog entiteta. Prema rečima Bakira Izetbegovića, dok se Federacija BiH ubrzano razvija, u Republici Srpskoj se dešavaju direktno suprotni procesi. Kako stoje stvari u ekonomiji Republike Srpske i kakve su perspektive njenog razvoja?

Zar vam nije neobično da se Sarajevo brine zbog zaostajanja RS? Da je stanje zaista takvo, Bakir Izetbegović bi likovao. Naprotiv, Federacija se ne razvija, ili bar ne ubrzano, a Srpska je po mnogim ekonomskim pokazateljima ispred, pogotovo ispred kantona sa bošnjačkom većinom.

Taj efekat je utoliko upadljiviji što je od četiri najveća centra u BiH (Sarajevo, Tuzla, Banjaluka, Mostar) u kojima je bila koncentracija privrednih, kulturnih, institucionalnih i drugih resursa, samo jedan pripao Srpskoj. Zatim, Srpska je dobila samo jednu petinu mađunarodne pomoći koja je poslije rata stigla u BiH. Da i ne govorimo o pomoći islamskih zemalja direktno Bošnjacima, bez obzira na to što je uglavnom potrošena za izgradnju preko 1000 novih džamija, mekteba i tekija.

Prvih poratnih godina razvojni omjer Federacije i Srpske poredili su sa Zapadnom i Istočnom Njemačkom i očekivali da će siromašna RS potrčati da se ujedini. Ništa od toga se nije dogodilo. Naprotiv, RS je više napredovala od FBiH.

„Budžetski korisnici imaju veće plate u Srpskoj nego u Srbiji“

– Realna osnova te priče je nešto sasvim drugo. Međunarodne finansijske institucije kredite uslovljavaju strogim procedurama i terminima, ali ih i formalno i neformalno uslovljavaju političkom kooperativnošću. Bošnjački političari to koriste da se u žurbi da se krediti ne propuste, zaobiđu dogovore u zajedničkim organima BiH, pa iz RS moraju da ih prikoče. Kreditori onda šalju ultimatume, a bošnjačko Sarajevo optužuje Banjaluku da Srpska zaustavlja kredite i razvoj koji su i njoj potrebni.

Dodik je izdržao igru živaca sa inostranim i domaćim partnerima i uspio da izgura mehanizam koordinacije, što praktično znači da BiH više ne može preduzeti nijedan potez prema MMF-u, prema EU i sl. bez saglasnosti vlade RS.

Uostalom, razvojni nivo BiH u odnosu na bivše članice ju – federacije nije se bitno promijenio u odnosu na predratno stanje kada je spadala u nerazvijene republike. Ako je nivo i relativno nepovoljniji, nije nikakvo čudo jer je opustošena građanskim ratom kao nijedna druga.

Ako pogledate zvaničnu statistiku, prosvjetni radnici, ljekari i drugi budžetski korisnici imaju veće plate u Srpskoj nego u Srbiji, koja se nalazi u nekoj vrsti ekonomskog preporoda.

* Kako vidite zbližavanje predsednika Republike Srpske Milorada Dodika i predsednika Srbije Vučića?

– Kao nešto sasvim prirodno. Istina, u Srbiji se smijenilo nekoliko stranaka i lidera, a dugotrajni Dodik je manje-više dobro sarađivao sa svakom postavom u Beogradu. Svaka „stara vlast“ u Beogradu podrazumijevala je njegovu podršku, koja ima veliku težinu ne samo kod izbjegličkog korpusa u matici. A opet, svaka „nova vlast u Srbiji“ nije mu to u početku opraštala. Ipak, ubrzo je sve dolazilo na svoje mjesto.

Tipično je bilo sa Koštunicom,koji je u prvoj godini mandata favorizovao opozicioni SDS, a poslije je pružio veliku ne samo ekonomsku podršku Dodikovoj vladi i njemu lično. Isto se ponovilo i sa Nikolićem i Vučićem, a sada u saradnji Vučić – Dodik vidimo do sada najveći intenzitet saradnje i specifičan kvalitet.

Pomenuću samo zajedničko obilježavanje velikih datuma iz srpske nacionalne prošlosti. Bilo je zaista krajnje vrijeme da se komšijama Hrvatima i Bošnjacima, ali i njihovim mentorima i promotorima, stavi do znanja ko su bili zločinci a ko žrtve na razvalinama dvije Jugoslavije koje nisu bile potrebne Srbima, jer su imali svoju nacionalnu državu, nego njima da sa poražene strane u dva svjetska rata pređu na pobjedničku.

Srbi su ginuli i za stvaranje i za odbranu obje zajedničke države, dok su oni bili peta kolona. Kada se saberu žrtve u dva srpska ustanka, one u Plavoj grobnici na Krfu i na Solunskom frontu, a tek one u Jasenovcu i po hercegovačkim jamama, te napokon one na KiM, u građanskom ratu u BiH, u Oluji i Bljesku, onda Blajburg i Srebrenica zajedno ispadaju sitnica. Zato Srbija i Srpska pišu Deklaraciju o opstanku srpskog naroda, razvijaju Dejtonske specijalne i uzajamne veze, drže zajedničke sastanke vlada.

* Kako vidite značaj saradnje Republike Srpske sa Rusijom?

– Kao izuzetno značajan! Podrazumijeva se, prvenstveno za RS. Da ništa drugo, Rusija jednom godišnje blokira izvještaje Valentina Incka u SB UN u kojim V. P. ponavlja optužbe protiv RS i Dodika za sve novolje u BiH.

Posebno bih istakao britansko-američku inkriminaciju Srba za genocid koja bi prošla da nije bilo ruskog veta. Inače, za razliku od bivše vodeće kolonijalne i aktuelne vodeće neokolonijalne sile koje nas pritišću, prijete nam, uslovljavaju, ucjenjuju i ponižavaju preko svojih ambasadora, specijalnih izaslanika, pomoćnika zamjenika i zamjenika pomoćnika, Dodika često primaju ministar Lavrov i sam predsjednik Putin. Prijateljski i bez ikakvih uslovljavanja.

Mislim da se Putin i Dodik dobro razumiju i zbog sličnog političkog iskustva. Obojica su došli na čelo zemlje uz podršku Zapada, a kada im je naknadno ispostavljena cijena, oteli su im se.

Kada je Lavrov nedavno izjavio da će Rusija štiti svoje saveznike i prijatelje, to je, bez obzira na to šta to konkretno značilo, na Srbe više djelovalo nego sva meka moć Zapada oličena u mreži milionima dolara spoznorisanim NVO i kupljenim medijima. Otuda im se pričinjava da Rusija ulaže mnogo više.

Protestantsko-katolički Zapad funkcioniše drugačije, racionalno i bez emocija, pa ne razumije pravoslavne Slavene. I Srpska uzvraća Rusiji u skladu sa svojim mogućnostima: da nije Srba, BiH bi se prva priključila sankcijama, potrčala u NATO, svrstala se uz zapadne intervencioniste u Siriji itd.

* U poslednje vreme svako prisustvo Rusije na Balkanu veoma nervira Zapad? Iz kojih razloga?

Amerikanci Srbe neprestano nazivaju „mali Rusi“, što u vrijeme antiruske histerije za malu i nejaku zemlju predstavlja prijetnju. „Velike Ruse“ ne smiju da napadnu, ali na male stalno podižu batinu. Evroamerička medijska i diplomatska kampanja tako je silovita da povremeno djeluje kao „artiljerijska priprema“ za novi upad NATO-a. Da nije ozbiljno, bilo bi smiješno: ispada da očekuju da „mali Rusi“ postanu „mali Amerikanci“, jer njima nije dovoljna srpska vojna neutralnost. Ne pitaju se zašto?

Bombardovali su i Srbiju i Srpsku, Srbe istjerali iz Hrvatske, Srbiji otimaju KiM, a Srpsku guraju u unitarnu Bosnu. Malo li je?

Oni i dalje vjeruju da su najbolji od svih mogućih svijetova, da im se svi dive i obožavaju ih, iako ih zbog bahatosti supersile svi trpe samo koliko moraju i dokle moraju.

Koliko su omiljeni, najbolje govore betonski blokovi oko ambasada SAD po svijetu koje su nekada bile uvijek otvoreno utočište disidenata i koje predstavljaju zemlju čiji građani su kao i nekad gostoljubivi, srdačni, vedri i predzumljivi, ali i sami, kako su predsjednički izbori pokazali, nezadovoljni neolibrealnom „vašingtonskoim močvarom“ i „dubokom državom“.

Američki establišment jednostavno ne može da prihvati da se svijet mijenja, da je na djelu pad američke moći, da su Rusija i Kina postale ravnopravni partneri u usponu, da ih arapski i šire islamski svijet prepoznaje kao neokolnijalne zlotvore, da se čak i Zapadni Evropljani otimaju iz njihovog zaštitničkog zagrljaja koji ih guši te okreću glavu prema Istoku.

Vučić sve češće ponavlja da o Kosovu ne pregovara sa Hašimom Tačijem nego njegovim tutorima, Dodik traži dogovor sa Bošnjacima bez miješanja stranaca.

„Za nas je opasno što globalne promjene snaga teku sporo“

– Putin je u medijskim anketama u Njemačkoj izglasan za najpopularnijeg inostranog političara upravo zato što im je odbrusio da više neće moći tako. U ekonomiji i visokim vojnim tehnologijama već gube korak, ali ne i u ogromnim rezervama konvencionalnog naoružanja rasutim po bazama širom Planete.

Prepadanjem ionako rusofobnih naroda, poput Balta, Poljaka i Rumuna, da su na prvoj liniji ruske vojne ekspanzije,  uvalili su im oružje starije generacije na dug u milijardama dolara, i to je važna injekcija za privredu SAD.

Za nas je opasno što globalne promjene snaga teku sporo, a „onaj ko u rukama nema ništa drugo nego čekić, sve oko sebe vidi kao klin“.

U novom hladnoratovskom odmjeravanju Zapad bi nas mogao prepoznati kao lak poen za jačanje poljuljanog samopouzdanja, tim više što smatraju da su nevelikim investicijama kaparisali srpski prostor. Pozivaju se na veliku zapadnu pomoć u poratnoj obnovi BiH, a to je jedva djelić onoga što su prethodno porušili gurnuvši BiH u građanski rat.

Vojno neutralnu Srbiju i Srpsku opkolili su novim članicama NATO-a i onda se ljute što se Srbi hvataju Rusije, odbijaju da se pridruže sankcijama i što opet Rusija u njima vidi jedino uporište na Balkanu. Za nas je ruski uticaj blagotvoran, a po njima je maligan.

Teško je objasniti šta im je to Rusija skrivila bilo gdje, pa i na Balkanu. Nije intervenisala ni u Crnoj Gori, ni u Makedoniji, a u BiH se, kao jedan od potpisnika i garanata, zalaže za poštovanje Dejtonskog sporazuma koji je sročen u SAD.

* Imate li bar neke pretpostavke zašto?

– Ponekad mislim da su resetovali hladni rat zato što smatraju da je za njih kao pobjednike to „bila uspješna priča koju treba ponoviti“. Decenijama su vojsku, bezbjednosne službe, industriju, medije, kulturu, popularnu umjetnost … prilagođavali antagonističkoj koegzistenciji sa SSSR-om, a onda je „crvena opasnost“ iznenada i naglo nestala. To je zahtijevalo veliko prilagođavanje, teško i skupo prestrojavanje na jedan i jedinstven svijet.

Nisu, međutim, odoljeli iskušenju da postanu globalna imperija i supersila kojoj je bila potrebna figura neprijatelja. Za početak su to bili Srbi kao, navodno, krivci za raspad SFRJ i BiH i kao opravdanje za angažovanja i ostanak NATO-a u Evropi. O onda su nastavili dalje sa izmišljanjem neprijatelja po svijetu i instaliranjem vojnih baza.

Klinton i Olbrajtova, pijani od moći, neobuzadno su se poigravali sa Zemljinom loptom, poput Čarlija Čaplina u filmu Veliki diktator. No, Rusi i Kinezi su shvatili poruku da će i oni na kraju doći na red i pripremili se. Umjesto kraja istorije dobili smo vraćanje u istoriju. Gorbačov je srušio ne samo sovjetski svijet nego, ispostaviće se, i američki.

* Sa druge strane Turska jača svoj uticaj u Bosni i Hercegovini. Možete li da prokomentarišete rezultate nedavne posete predsednika Turske Erdogana Sarajevu?

– Erdogan bi morao da bude zadovoljan posjetom Sarajevu, koja je, čini mi se, imala više ciljeva. Jedan je bio da u muslimanskom Sarajevu dobije prostor za svoju predizbornu kampanju među turskom dijasporom u Evropi, što su mu prethodno uskratile Njemačka, Holandija i Austrija. Drugi, da pridobije brojne birače u Anadoliji koji vode porijeklo iz Bosne. Treći, da potvrdi svoje amanet-tutorstvo nad bošnjačkim narodom u konkurenciji sa arapskim šejicima koji, uz blagoslov SAD, nadiru u Sarajevo, kupuju ogromne parcele i grade čitava naselja u okolini grada. I četvrto, da osvježi porodično prijateljstvo sa Bakirom Izetbegovićem i podigne rejting njegove SDA pred jesenje izbore u BiH.

Mislim da je sve to manje ili više postigao, ali i izazvao strah sekularnog dijela bošnjačke političke i intelektualne elite da im je pokvario odnose sa Briselom i, posebno, sa Vašingtonom. Erdogan je u hroničnom antagonizmu sa negostoljubivom EU, a poslije neuspjelog državnog udara u Ankari udaljio se od SAD i ekonomski i vojno se okrenuo Rusiji, pa su im brojni balkanski mediji u vlasništvu kompanije američkog generala Petreusa dali priliku da iskažu rezerve prema Erdoganovoj posjeti. Ali, malo im je vajde od toga!

Dodik: „Grlite Erdogana, ali nas pustite da volimo Rusiju“

– U „Zetri“ su se prolamale ovacije„sultanu“, uz uzvike „alahu ekber“, jer je nostalgija za „pustim Turskim“ srcu bliža, a ništa manje nerealna nego bajka o prijemu BiH u EU i o tome kako će im SAD podariti cijelu i jedinstvenu državu Bosnu.

Erdoganove česte posjete Sarajevu ne ostavljaju ravnodušnim i Srbe i Hrvate. Njegovi prvi neoosmanistički istupi o „okupaciji Osmanlija kao uspješnoj priči koju treba ponoviti“ i o tome kako mu je „Alija ostavio u amanet“ ne samo Bošnjake nego i Bosnu, a ne samo pet kantona sa bošnjačkom većinom, izazvale su revolt u Srpskoj i „Herceg- Bosni“.

Sada, međutim, Dodik kaže: „Grlite i ljubite Erdogana koliko vam volja, ali pustite i nas da volimo Rusiju“. Ima mišljenja da bi ekonomsko-vojna saradnja Ankara – Moskva mogla da doprinese srpsko-bošnjačkom pomirenju u BiH i da bi čak bilo logično da Putin i Erdogan posreduju u tome. Ali, od toga se evro-američkim liderima tek diže kosa na glavi, jer ionako paniče da su zbog pasivnosti Brisela i Vašingtona Rusija i Turska bez dozvole zagazile u njihov balkanski rezervat.