Katolička crkva u Hrvatskoj, odnosno jedan njen dio, uz pomoć određenih političkih krugova “pranjem” ratne biografije nadbiskupa Alojzija Stepinca, prikazujući ga kao rodoljuba, ali i nekoga ko je stradao od ruku komunista, žele da obrišu jednu od najsramnijih epizoda iz svoje novije istorije, ali i da prikažu kako NDH i nije bila tako “mračno mjesto”.
Kaže ovo za “Glas Srpske” viši naučni saradnik u Institutu za noviju istoriju Srbije i doktor istorijskih nauka Aleksandar Stojanović osvrćući na sve češće i učestalije pokušaje da se relativizuje mračna prošlost nekadašnje NDH, a što se u posljednje vrijeme pokušava nastojanjima da nadbiskup Stepinac bude proglašen svetim. Prema njegovim riječima, iza ovoga se krije još jedna i veća agenda Katoličke crkve u Hrvatskoj, koju nikako ne treba ispustiti iz vida, a to je da bi se rehabilitacijom i posvećenjem Stepinca vjerovatno otvorio i put posvećenja pape Pija Dvanaestog, koji je jedini papa koji do sada još nije proglašen za sveca.
“Mislim i da je to jedan od primarnih ciljeva. Znači, ‘pranjem’ Stepinca želi se izbeći ‘komandna’ odgovornost pape Pija. Zbog toga je izabran i Strazbur, odnosno sjedište Evropskog parlamenta za tako nešto, kako bi tamo bila održana konferencija o ‘stradalniku Stepincu’. Ne treba zaboraviti ni da je u Njujorku prije par godina, u sjedištu Ujedinjenih nacija, održano nešto slično. Određene hrvatske državne i crkvene strukture aktivno rade na tome da svjetskoj javnosti, koja je nedovoljno upoznata sa dešavanjima na ovim prostorima tokom Drugog svjetskog rata, Stepinca predstave kao svetog čovjeka koji je stradao od ruke komunista. I to je jedan narativ, koji očigledno, manje-više prolazi. Papa Franjo nema baš blagonaklon odnos prema tome. On je i pitanje u vezi sa Stepincem stavio ad akta, ali postavlja se pitanje šta će biti nakon njega. Ne sumnjam da će Stepinac ponovo dođi na dnevni red Vatikana”, kaže Stojanović.
Pojašnjava kako je ovaj istorijski revizionizam pokrenut još u vrijeme disidentske političke karijere Franje Tuđmana, “oca nacije nove Hrvatske”, koji je svoju politiku bazirao na negaciji genocida i holokausta u NDH, te tvrdnjama da su Ante Starčević, Alojzije Stepinac i Mile Budak hrvatski velikani.
“U dijelu hrvatske javnosti je u međuvremenu došlo do delimičnog i pozitivnog otklona od NDH, ali, nažalost, Katolička crkva je opet pokrenula proces revizije određenih istorijskih događaja i ličnosti, u šta su se uključili i visoki crkveni službenici. Danas se to svodi na pokušaje da se kardinal Stepinac proglasi nekakvim mučenikom i svecem. Šta je krajnji cilj, pa da se preko rehabilitacije Stepinca napravi i jedna slika kako NDH i nije bila tako mračna tvorevina. Drugi kolosijek ide u pravcu da se prikaže veliko mučeništvo Hrvata u bivšoj Jugoslaviji, a koje su oni doživjeli pod vlašću komunista”, navodi Stojanović.
Kada je u pitanju Stepinac te njegov lik i djelo u tim mračnim vremenima NDH, Stojanović kaže kako je on bio veoma složena istorijska ličnost. Njegovi sugrađani su ga doživljavali kao izuzetno blagu i harizmatičnu osobu, ali njegov dnevnik, kako ističe, otkriva i drugu i tamniju stranu njegove ličnosti. Pravoslavlje mu je bilo trn u oku, ali je u isto vrijeme bio i ljuti antikomunista i prikriveni antisemita. Ono što je veoma značajno pomenuti, kako kaže, a u kontekstu stvaranja NDH, jeste da je Stepinac 10. april 1942. doživljavao kao dan nacionalnog oslobođenja Hrvata, pozivajući tada katoličke sveštenike da se stave u službu stvaranja ove nove državne tvorevine.
“On je čak jedno vrijeme bio zadužen za vođenje spoljne politike NDH. Kada je došlo do pada NDH, ustaše su mu predale poverljivu dokumentaciju na čuvanje. On je jednostavno bio jedna od centralnih ličnosti NDH i njegov blagonaklon pogled na ustaški pokret uveliko je uticao na veliko stradanje pravoslavnog sveta. Kada se govori o pokatoličavanju, treba znati da je postojao državni i crkveni projekat, koji su paralelno sprovođeni. Stepinac je oba podržavao”, navodi Stojanović.
Pojašnjava kako nisu svi katolički sveštenici bili poput njega. Mnogi od njih su protestovali zbog ubijanja i pogroma koji se vodi protiv Srba. Neki od njih su se zbog toga direktno obraćali Stepincu, ali su nakon toga, navodi, odmah uklanjani sa svojih crkvenih pozicija.
I profesor dr Momčilo Pavlović, istoričar, smatra da je sve što se u posljednje vrijeme dešava opet na tragu permanentne relativizacije uloge NDH i njenih vođa kao i zločina u NDH prema Srbima, Jevrejima i ostalima. Kako je istakao, za te svoje akcije ustaška vlast imala je otvorenu podršku većine katoličkog klera u Hrvatskoj, uključujući i nadbiskupa Stepinca.
“Kako je hrvatski pobjednički nacionalizam i šovinizam iz devedesetih vezan i crpi svoja nadahnuća i vizije iz perioda NDH, u kojoj je izvršen genocid nad Srbima, to je, može biti, namerna i planska provokacija da se još jednom negira uloga katoličkog klera, da se istakne uloga i značaj Stepinca kao stradalnika od komunista, od hrvatskih komunista, za odbranu katoličke vjere i Hrvata. Mnogi ga danas u Hrvatskoj doživljavaju kao uzor, primjer hrvatskog mučeništva, te kao krupnu figuru hrvatskog katoličanstva. Problem je u tome što je njegova uloga u ustaškoj NDH, u najmanju ruku, protivrječna”, rekao je Pavlović za “Glas Srpske”.
Osvrćući se na nedavnu konferenciju održanu u Strazburu, “srcu demokratske Evrope”, smatra kako se na taj način vjerovatno željelo pokazati da je Hrvatska u “evropskoj uljudbi”, kako je govorio Tuđman, za razliku od “istočnog neprijatelja”, Srbije, te da je Hrvatska bila i ostala bedem hrišćanske Evrope, od Baltika do Jadrana, te da konačno imaju ličnost kojoj bi se Evropa, a onda i čitav svijet divio, a to je “stradalnik Stepinac”.
“On je za većinu Hrvata svetac, ali nikako da to potvrdi i Vatikan, najviše zbog njegove sporne uloge u vreme NDH. I ovim novim pokušajima treba se suprotstaviti dokumentima. Podastirati slike logora i stradanja Srba, Jevreja i onih koji su profilisani kao neprijatelji hrvatske države i hrvatskog naroda, ali i dokumentovano govoriti o učestvovanju katoličkog klera u prinudnom preveravanju tj. pokatoličavanju Srba”, poručio je Pavlović.
Gulić: Krvavi tragovi
Istoričar Milan Gulić smatra da je NDH ostavila krvave tragove u svojoj politici genocida i nastojanju da uništi čitavu populaciju srpskog, jevrejskog i romskog naroda na toj teritoriji, te da su se posljedice toga trajno odrazile na demografsku sliku Srba na Balkanu. Gulić je naveo da je teško procijeniti u kom bi se smjeru u demografskom smislu razvijao srpski narod da nije bilo Prvog i Drugog svjetskog rata i ratova devedesetih, a posebno da nije bilo NDH, koja je formirana 10. aprila 1941.
