On je tokom služenja zatvorske kazne vrijeme provodio u banji Krapinske toplice, kao bilo koji drugi slobodan čovjek, čak i bez pratnje sudske policije.

Koliko je Hrvatskoj bilo stalo da se Merčepa osudi i kazni, govori i podatak da je od zločina za koje je osuđen do presude prošlo nevjerovatnih 25 godina.

I kad je napokon osuđen, ministarstvo Tome Medveda omogućilo mu je da ljeta umesto u zatvoru provodi u Krapinskim toplicama.

Ko je bio Tomislav Merčep i za šta je osuđen?

Merčep je 2016. godine na Županijskom sudu proglašen krivim za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva te mu je dosuđena zatvorska kazna u trajanju od 5 godina i 6 meseci. Merčepu je utvrđena krivica za ubistvo 43 civila koje su ubile njegove formacije. Vrhovni je sud godinu kasnije povećao kaznu na sedam godina zatvora.

"Znao je da njegovi podređeni muče, pljačkaju i ubijaju u Pakračkoj Poljani i nije preduzeo nikakve mjere da ih u tome spriječi, čime im je dao prećutno odobrenje da to čine", zaključio je među ostalim predsjednik sudskog veća Zdravko Majerović, čitajući presudu Merčepu.

Posebna okrutnost

Na sudu je dokazano da je njegova vojska nezakonito uhapsila ukupno 52 osobe. Samo šest ih je preživjelo tretman merčepovaca, a tri osobe se vode kao nestale.

Merčepovi odredi bili su poznati po posebnoj okrutnosti, a iza njih je ostao krvavi trag koji se nije mogao sakriti.

Upravo zbog te stravične okrutnosti i zločina počinjenih bez ikakvog pokrića te njegove uloge u svemu tome, Merčepa su zvali gospodarom života i smrti, i to od Vukovara, preko Zagreba pa sve do Pakračke Poljane.

Na svim je tim mjestima ostao krvavi trag Merčepa i merčepovaca.

"Zovem se Miro Bajramović i direktno sam odgovoran za smrt 86 ljudi. Ja s tom činjenicom zaspim i ujutro se budim, ako zaspim. Svojom sam rukom ubio 72 ljudi, među njima je bilo i devet žena. Nismo pravili razliku, ništa nismo pitali, oni su za nas bili četnici i neprijatelji. Najteže ti je zapaliti prvu kuću i ubiti prvog čoveka. Poslije sve ide po šablonu. Ja znam imena i prezimena svih ljudi koje sam ubio", ispričao je davne 1997. Feral Tribuneu jedan od merčepovaca koji je prvi progovorio o strašnim događajima u Pakračkoj poljani.

"Tomislava Merčepa upoznao sam 1991. godine u Dalju. Od tada smo zajedno ratovali. Prošli smo puno toga zajedno. Naša se jedinica zvala Jesenje kiše, odnosno službeno Prva zagrebačka specijalna postrojba pri MUP-u. Među hrvatskim braniteljima i narodom se jako dobro zna ko su Jesenje kiše. (…) Tomislav Merčep je bio zapovednik Poljane, a ja sam bio dozapovjednik. Merčep je sve znao. On nije lično bio učesnik u egzekucijama, ali on je čitao sve što smo mu pisali u izvještajima, mada je većina informacija saopštavana usmeno.

On je znao za svaku likvidaciju jer je bio zapovjednik i bio je za nas harizmatična osoba. (…) Mi smo u Pakračkoj Poljani jednako ubijali i Hrvate i Srbe. Nas su se plašili i Hrvati u Poljani. Selo je, naime, po cijelu noć slušalo jauke i zapomaganja iz zatvora, ljudi nisu mogli spavati, ali nam ništa nisu smjeli da kažu. Svi su znali da bi, ako nešto pitaju, i sami mogli završiti u zatvoru", ispričao je, među ostalim, Bajramović u Feralu koji je intenzivno pisao o zločinima na Pakračkoj Poljani.

- U Pakračku Poljanu stigli smo 1991. godine, nakon povratka iz Gospića. Zatvorenike smo držali u podrumu osnovne škole, a kad ih je bilo više, onda bismo ih stavljali i u učionice. Za njih su najgore bile noći kad smo ih operativno obrađivali, a to je značilo da smo pokušavali pronaći najbolji način da im nanesemo što veću bol kako bi što više priznali.

Znate li koji je najbolji način? Palite zatvorenika - plamenom iz boce plina, i onda ga polijete sirćetom, a to radite uglavnom po genitalijama i očima. Zatim, postoji mali induktor, poljski telefon, pa Srbina priključiš na to. Radi se o istosmjernoj struji, ne može ubiti, ali stvara neugodan osjećaj kod čovjeka", ispričao je odvratne detalje Miro Bajramović.

"Pitaš onda tog priključenog Srbina odakle je, on ti kaže iz Dvora na Uni, a ti onda, okrećući poljski telefon, nazoveš Dvor na Uni. Zatvorenicima se u zadnjicu gurao kabl, to bi im ostavili po nekoliko sati da ne mogu sjesti. Otvarane su im rane po kojima je posipana so ili sirće. Uglavnom, nismo dozvoljavali da prestanu da krvare. Isto tako, svi su isti dan morali da nauče 'Lijepu našu' …

Kad se sjetim svih tih mučenja, pitam se kako su se uspjeli sjetiti svega toga. Na primjer, najbolnije je zabiti male eksere pod nokte. Kad na to spojite trofaznu struju, od čovjeka ne ostane ni traga. Pepeo! Ja se toga nikad ne bih dosetio. Ja sam ispitivao privedene, ali ih nikad nisam maltretirao, niti to činio iz zadovoljstva, ali bilo je onih koji su u tome uživali... A i tako i tako se znalo da će svi oni biti likvidirani, pa nije važno boli li ga više sad ili sutra. Ljudi su pod takvim mučenjima priznavali sve što su znali i što se od njih tražilo. U početku smo glumili nekakve demokratske policajce, davali smo Srbima papir da na njemu napišu sve što znaju, a tražilo se što više imena i lokacija", stoji u Bajramovićevu šokantnom priznanju Feralu.

Ubistvo porodice Zec

Jedan od najstrašnijih, ako ne i najstrašniji zločin merčepovaca je jezivo ubistvo porodice Zec u Zagrebu, kada su oca Mihajla, suprugu Mariju i njihovu dvanaestogodišnju kćer Aleksandru, pobili u noći na 8. decembra 1991. Aleksandra Zec imala je samo 12 godina.

Naime, zagrebački mesar Mihajlo Zec ubijen je kada je pokušao da pobjegne iz svoje kuće na Trešnjevci u koju su oko 23 sata upale naoružane osobe, a njegovu suprugu i maloljetnu kćerku ubice su odvele do planinarskog skloništa doma Adolfovac na Sljemenu i tamo ih pogubili. Potom su tijela prekrili smećem, a za ovaj zločin niko nije odgovarao.

Nedugo nakon što je policija pronašla tijela, uhapšeni su pripadnici Merčepovod odreda - Munib Suljić, Igor Mikola, Siniša Rimac, Nebojša Hodak i Snežana Živanović, od kojih su neki pred istražnim sucem priznali ubojstva, ali na suđenju je utvrđeno kako pred istražnim sucem nisu imali advokata, a što su po zakonu za tako teško djelo morali imati, pa su njihovi raniji iskazi "odbačeni" te su oni oslobođeni.

Kakva-takva utjeha onima koji su izgubili najmilije od ruke merčepovaca, i to uz strašna mučenja i iživljavanja, mogla bi biti tek činjenica da je Tomislav Merčep ipak bio u zatvoru. 

Naravno, kada bi zaista i bio u zatvoru, a ne u banji, pod sponzorstvom hrvatske države, kako je ocijenio portal "Index".

Uteha bi im možda bila da je Merčep bio tretiran kao ono što je i bio ratni zločinac.

Ali, Merčepa Hrvatska tako nije tretirala. Osim što je ljeta provodio u banji, ne treba zaboraviti ni na činjenicu da je isti taj Merčep bio Kolindin uvaženi gost na njenoj inauguraciji.