Oni su 7. decembra 1991. godine ubili Mihajla Zeca /38/, njegovu suprugu Mariju /36/ i njihovu dvanaestogodišnju kćerku Aleksandru. Preživjeli su Gordana i Dušan Zec, koji su se sakrili u kući i tako promakli ubicama njihovih roditelja i sestre.

Ubice nikada nisu odgovarale za taj zločin, iako su ga priznale nekoliko dana kasnije pred istražnim sudijom. Priznanje je proglašeno nevažećim, jer je uzeto bez prisustva advokata.

Porodica Zec bila je imućna srpska porodica u Zagrebu. Mihajlo Zec bio je uspješan zagrebački mesar, a njegova supruga Marija držala je kafić.

Prijetnje porodici Zec od strane hrvatskih ultradesničara počele su još prije raspada SFRЈ, 1990. godine.

Pet pripadnika rezervnog sastava policije, jedinice koja je bila pod komandom Tomislava Merčepa, upalo je u kuću porodice Zec u Zagrebu u noći 7. decembra 1991. godine. Htjeli su da uhapse Mihajla zbog navodnih veza sa krajiškim Srbima.

Mihajlo je prilikom hapšenja ubijen u dvorištu jer je, navodno, pokušao da pobjegne ubicama, koje su potom njegovu ženu i kćerku odveli do planinarskog skloništa doma "Adolfovac" na Sljemenu i tamo ih ubili.

Nakon što su likvidirali majku i kćerku, njihova tijela su prekrili smećem. Nekoliko dana poslije brutalnog ubistva, tijela je pronašao Marijin brat Zlatko Mesić, koji je i sam bio pripadnik MUP-a Hrvatske.

Ubrzo potom uhapšeni su pripadnici Merčepove jedinice - Munib Suljić, Igor Mikola, Siniša Rimac, Nebojša Hodak i Snežana Živanović - od kojih su neki pred istražnim sudijom priznali ubistva.

Ali, na suđenju je utvrđeno da pred istražnim sudijom nisu imali advokata, što su prema zakonu za toliko teško djelo morali imati, pa su njihovi raniji iskazi izbačeni, a oni oslobođeni.

Pravosuđe nije procesuiralo počinioce zločina, a isplata jednokratne novčane pomoći Dušanu i Gordani Zec 30. aprila 2004. ostala je jedini čin podrške hrvatske strane preživjelima.

Tada je hrvatska Vlada, pod pritiskom međunarodne zajednice, donijela odluku da djeci ubijenih Mihajla i Marije Zec dodijeli iznos od 200.000 evra, kao pomoć za podmirenje dotadašnjih troškova života, jer su kao maloljetnici ostali bez roditelja i bez ikakvih sredstava za život.

Aleksandra, Marija i Mihajlo sahranjeni su u Gornjoj Dragotinji kod Prijedora, rodnom mjestu Mihajla Zeca.

Suljić, Mikola i Rimac su ipak 2005. osuđeni, ali ne za ubistvo Aleksandre Zec, već zbog ubistva nepoznatog muškarca u Pakračkoj Poljani. Najdužu kaznu od deset godina dobio je Suljić, koji je prvi zapucao, Rimac je osuđen na osam godina, dok je Mikola kao pomagač u ubistvu osuđen na pet godina zatvora.

Nakon izricanja presude, u zatvor je odveden samo Rimac, jer se Suljić i Mikola, koji su se branili sa slobode, nisu pojavili na izricanju presude.

U januaru 2010. godine, odlazeći predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić smanjio je kaznu Rimcu za godinu dana, što je izazvalo žestoke reakcije javnosti u Srbiji, Republici Srpskoj, ali i Hrvatskoj. Bivši hrvatski predsjednik Franjo Tuđman odlikovao ga je za ratne zasluge.

Munib Suljić je umro u zatvorskoj bolnici 25. avgusta 2006. godine.

Nikola Hodak je u junu 2005. godine nepravosnažno osuđen na godinu dana zatvora zbog pokušaja iznude.

Haški tribunal je 2006. proslijedio hrvatskom tužilaštvu "Dosije Merčep" na 14.000 stranica pod šifrom "Atlantis", gdje su dokumentovani svi dokazi o ubistvima iza kojih stoje Merčep i njegova jedinica.

Merčep, koji je devedesetih bio i savjetnik u hrvatskom Ministarstvu unutrašnjih poslova, uhapšen je 11. decembra 2010. godine u Zagrebu.

U maju 2106. godine, nakon četvorogodišnjeg suđenja, Merčep je nepravosnažno proglašen krivim za ratni zločin nad srpskim civilima i osuđen na pet i po godina zatvora.

Županijski sud u Zagrebu proglasio je Merčepa krivim jer na području Zagreba i Pakračke Poljane nije spriječio pljačke, zlostavljanja, mučenja i ubistva civila srpske nacionalnosti.

Merčep je umro prošlog mjeseca u 69. godini.