Stijelja se u razgovoru za Srnu prisjetila Petrovačke ceste i bombardovanja izbjegličke kolone prije 27 godina.

"Sjećam se trenutka kad je tata došao po nas u selo, vezao mi je pertle i rekao da hitno moramo krenuti, sjećam se, mama i ja bile smo ispod cerade od kamiona, sa druge strane sam vidjela babu Savu i brata Savu.

U kamionu ispod cerade bilo je još dosta žena i djece. Najviše sam gledala kroz otvor cerade, zato se i sjećam da sam vidjela avione. Viknula sam odmah i pokazivala mami na njih, baba Sava joj je odmah rekla da me skloni, da aviona nema i da ne gledam kroz prozor", priča Aleksandra.

Ona se sjeća da ju je mama zagrlila, a poslije par trenutaka je opet pogledala i ponovo povikala da se avion vraća.

Aleksandra je tada ranjena, kao i njen brat Sava i majka, koja je bila trudna, dok joj je otac ubijen tokom bombardovanja kolone.

"U tom trenutku čula sam vrisak, osjetila jaku vrućinu... Žene oko mene su vrištale i plakale, pogledala sam brata i vidjela da mu curi krv u predjelu glave, a mamina ruka kojom me je grlila bila je sva krvava, kao i moja šaka. Kamion je stajao, sjećam se da su me iznijeli i vidjela sam auto koji gori. Zatim se sjećam bolnice, previjanje rana i babine priče da je vidjela mog oca kako gori u kolima. Baba je plakala sve vrijeme", priča Aleksandra Stijelja.

Ona naglašava da je "tu njeno sjećanje stalo", ali da pamti trenutak kada su donijeli sestru iz bolnice nakon što im je majka umrla na porođaju u novosadskoj bolnici.

"Teško je pričati o tome, ali tako čuvamo od zaborava one koje volimo i javnosti pokazujemo ko su zločinci i zlikovci. Petrovačka cesta je prekid mog djetinjstva, neka duboka tuga koja nikad neće proći, jer sam nakon toga ostala bez najbližih ljudi koji će mi zauvijek nedostajati", kaže Stijelja.

Ona navodi da tada nije bila svjesna šta se dešava i napominje da nije ni znala da su ti avioni u stvari hrvatski "migovi", kao ni da su u automobilu koji je gorio bili njen otac i djed.

"U meni nema mržnje. Zato sam ja odavno u svojoj glavi nastavila svojim putem, vjerujući da će jednog dana neko odgovarati za taj zločin počinjen nad našim narodom. Dosta je tu neispričanih priča i tužnih sudbina, a, ako je gledati sa ljudske strane pravdu, onda - počinio si zločin, odgovaraj za njega", ističe Aleksandra.

Ona se nada da će istina izaći na vidjelo.

"Svaka pravda ima svoje vrijeme, ja vjerujem da ću je dočekati", kaže Aleksandra za Srnu.