Njegoš se rodio kao drugi sin Tome Markova Petrovića, najmlađeg brata vladike Petra Prvog i Ivane Proroković, a na krštenju je dobio ime Radivoje pod kojim je u narodu bio poznat kasnije kao vladika Rade.

Nako što je postao vladika, on se potpisivao samo svojim kaluđerskim imenom Petar i prezimenom - Petrović. Međutim, u narodu nije bio poznat kao vladika Petar, već upravo kao vladika Rade.

Vladikom Petrom narod je nazivao jedino njegovog strica. Njegoš nikada nije upotrebljavao ono Drugi uz Petar, nego je to dodato kasnije, kao i Prvi uz ime njegovog strica, da bi ih razlikovali.

Poslije stričeve smrti, 1831. godine Njegoš se zakaluđerio vrlo mlad i primio vlast nad Crnom Gorom. Petar Prvi je u testamentu odredio Rada za svog nasljednika. Međutim, to pravo je osporavao guvernadur Vukolaj Radonjić, koji je smatrao da on treba da bude jedini vladar Crne Gore.

Radonjić je tajno održavao veze sa Austrijom. Kada je to otkriveno, crnogorski glavari su osudili Radonjića na smrt, ali je Petar Drugi preinačio kaznu u progonstvo i ukidanje zvanja guvernadurstva u Crnoj Gori.

Njegoš je bio i vjerski i svjetovni poglavar srpskog naroda u Crnoj Gori, u kojoj je bila jaka nacionalna svijest i patrijarhalni moral, ali je vladala plemenska surevnjivost i krvna osveta.

Kad je došao na vlast, on je odmah počeo da uvodi red i modernizuje društvo i državu. Podizao je škole, osnivao sudove, pravio puteve, uzimao postupno svu vlast u svoje ruke i uveo porez.

U jednoj kulturno zaostaloj sredini to je išlo teško i to je moralo boljeti ovog velikoga rodoljuba, koji je svom dušom bio predan narodu. "Јa sam vladar među varvarima, a varvarin među vladarima", pisao je Njegoš.

Vladika se u proljeće 1850. godine razbolio od tuberkuloze kojoj je uzalud tražio lijeka u Italiji. Njegoš je preminuo 31. oktobra (19. oktobra po starom kalendaru) 1851. na Cetinju, dvadeset jednu godinu nakon što je postao vladar Crne Gore.

U svojim posljednjim časovima rekao je: "Evo me na ždrijelu vječnoga doma... Kopajte me u Lovćen kod nove crkve".

Sahrana na Lovćenu je odgođena, zbog lošeg vremena i strahovanja da bi skadarski Turci mogli da oskrnave lovćensku kapelu, te je privremeno sahranjen na Cetinju, u manastiru, u grob njegovog strica svetog Petra. Tek 26. avgusta 1855. svečano su Njegoševi posmrtni ostaci preneseni na Lovćen.

Kapelu na Lovćenu prvo su porušili Austrougari, a obnovio je kralj Aleksandar Karađorđević, da bi komunističke vlasti ponovo oskrnavile njegov grob i podigle mauzolej.

Njegoš se smatra i jednim od najvećih srpskih pjesnika. Njegovo najuticajnije pjesničko djelo je "Gorski vijenac", objavljeno 1847. godine, te "Luča mikrozma" i "Lažni car Šćepan Mali".

Njegoš je, u vrijeme neprekidnih bojeva sa Turcima, zaneseno volio narodne pjesme, skupljao ih i sam stvarao nove. Štampao je i dva kraća spjeva u istom duhu: "Kula Đurišića" i "Čardak Aleksića".

Godine 1854. je objavljena "Slobodijada", epski spjev u deset pjevanja, u kome se slave crnogorske pobjede nad Turcima i Francuzima.

Vuk Karadžić je smatrao da je i druge pjesme o novim bojevima crnogorskim ispjevao upravo Njegoš. On je radio i na prikupljanju narodnih pjesama i izdao ih u zbirci "Ogledalo srpsko".

Na nivou Mitropolije crnogorsko-primorske, 19. maj je ustanovljen kao datum praznovanja Njegoša kao svetitelja. Na svojoj prvoj ikoni, koja je 19. maja 2013. unesena u Cetinjski manastir, Njegoš je predstavljen u arhijerejskim odeždama. U desnoj ruci drži lovćensku crkvu Svetog Petra Cetinjskog, a u lijevoj svitak sa stihovima iz "Luče mikrokozma".