Protekla godina prošla je u jednom trenu, u razmišljanju o mome Mateju, u prihvatanju nekih novih spoznaja i o životu koji se u potpunosti promijenio i koji ja, i svi mi u porodici, nažalost, moramo prihvatiti onakvim kakav jeste.
Ovim riječima je za "Slobodnu Dalmaciju" počeo ispovijest Nenad Periš, otac Mateja Periša, koji je tragično nastradao u noći 30. na 31. decembar 2021, prije tačno godinu dana kada je sa svojim prijateljima otišao na doček Nove godine u Beograd.
"Posljednji put sam sa svojim sinom ručao na Božić 2021. godine i tada smo on, ja i njegove dvije sestre odigrali poslednju partiju karata. Ni na kraj pameti mi nije bilo da je to na ovom svijetu naš posljednji zajednički ručak. No, eto, tako je očigledno bilo suđeno, zapisano u nekim nama, običnim ljudima, nevidljivim knjigama", veli Nenad Periš.
Tragediju porodice Periš, nestanak Mateja, čije je tijelo pronađeno 18. maja ove godine u Dunavu, pratila je cijela regija i svi su proživljavali njihovu bol i patnju.
Periš govori o bolnom gubitku sina na godišnjicu njegovog nestanka: 'Govorio sam mu da ne ide; imao sam loš predosjećaj i dva mjeseca prije tragedije'.
"To je istina i zahvaljujem svim ljudima dobre volje koji su cijelo vrijeme moga boravka u Beogradu bili uz mene, znanim i neznanima koji su mi dali svoju emociju i koji su saosjećali sa mnom i mojom porodicom. Pitate me jesam li se protivio Matejevu odlasku u Beograd? Jesam. A reći ću vam iz kojih razloga. Razgovor oko odlaska o Beograd vodili smo Matej i ja više od dva mjeseca. Bio sam protiv toga da ide u Beograd, i to iz jednostavnog razloga jer sam u sebi imao neki loš predosjećaj. Takođe su mu i sestre govorile da ne ide u Beograd, ali on je htio ići sa svojim prijateljima. Govorio sam mu kako je Beograd odličan grad za provod, da je veliki, da se čovjek može zabaviti na puno mjesta, ali sam mu isto tako govorio i da je daleko. Želio sam da ide, ako već mora nekamo ići na doček, negdje bliže, ne tako daleko. No u svojim nagovaranjima nisam uspio, a da sam uspio, nikada ne bismo saznali šta smo izbjegli", kazuje Periš.
Otac i sin su se poslednji put čuli 30. decembra 2021.
"Zvao me s granice Hrvatske i Srbije. Nazvao me je zbog Kovid testa, za koji sam mu rekao da je negativan. Nakon toga smo komunicirali porukama, preko WhattsAppa. Bio sam zadovoljan što mi je sin dobro i što je sa svojim prijateljima, iako je u meni, u mojoj nutrini, bilo malo straha", govori Periš.
Kraj do tada poznatog života za Nenada Periša i njegovu porodici došao je 31. decembra, oko 13 sati.
"Bio sam s porodicom u Barseloni, baš smo bili u taksiju, kada sam saznao da mi je sin nestao u Beogradu. To smo saznali od Matejevog prijatelja koji je s njim bio u Beogradu. Kako on nije znao naše brojeve mobitela, tu strašnu vijest saznali smo preko Instagrama moje kćerke. Odmah sam našao prvi slobodan let iz Barselone i u Beogradu sam bio 2. januara 2022. godine, gdje sam ostao gotovo dva i po mjeseca tražeći odgovore vezane uz moga Mateja", kazuje Periš.
Gubitak djeteta, u ovom slučaju sina, nešto je najgore što roditelj može doživjeti, proživjeti i preživjeti.
"Ta nova životna situacija promijenila je sve u mom i životu moje porodice. Prvenstveno sam morao spoznati sebe, morao sam ponovno sam sebe upoznati i susresti se s novom istinom, shvatiti je i prihvatiti je koliko god ona teška bila. Hvala Bogu koji mi daje snagu da prihvatim stvarnost onakvu kakva jest i da mi daje snage kako bih dalje mogao nastaviti živjeti, s mojim Matejem, jer on je u svakom trenutku, u svakom mom udisaju, sa mnom i zaista vjerujem da njegov odlazak s ovog svijeta nije konačan kraj. Vjerujem da ćemo se on i ja ponovno sresti, sastati, biti zajedno, jer na život ne možemo staviti tačku. Na život možemo staviti samo tri tačke", govori Nenad Periš.
NOSIM SVOJ KRST
Vjeru u Boga Periš ističe kao nešto što ga je održalo na životu, kao nešto što mu je dalo snage da prebrodi najteže trenutke svoga života.
"To što se, nažalost, dogodilo, dogodilo se, i ja, odnosno mi, tu stvarnost moramo prihvatiti ma kakva god ona bila. Kao čovjeku, takvu stvarnost je nemoguće prihvatiti, ali kao vjernik ja je moram prihvatiti. Ja svjedočim onome što se dogodilo, a dogodilo se to da je Matej morao otići s ovog svijeta na jedan jako težak i traumatičan način. Sam u rijeci, i to je ono najteže za prihvatiti, da mu niko u tom trenutku nije mogao pomoći. Imam nadu u istinu, a to je vjera u ljubav, u vječnost, i siguran sam da ćemo se moj sin i ja ponovo sresti, ponovo naći i ponovo odigrati partiju karata", kazuje Periš.
"Svi mi imamo iskušenja u životu. Svi imamo uspone i padove. Tako i ja proživljavam iz dana u dan ovu tešku situaciju. Padnem pa se pridignem i moram nastaviti dalje hodati. Hodati, u cipelama, tijesnim i neudobnim cipelama ovog života, i moram tako nastaviti dalje. I moj sin bi želio da nastavim dalje, nikako da padnem. Moj Bog mi je dao moj krst i ja taj krst moram nositi. Taj krst mi kao čovjeku može biti težak, ali kao vjerniku mi ne smije biti težak. Noseći svoj krst svjedočiću istini i tu ću istinu ponijeti u ponovni susret s mojim Matejem", na kraju kaže Nenad Periš.