Neposredno prije masakra, Nađ se spustio iz pravca savskog nasipa prema kući Tojagićevih u pratnji dječaka kojeg će ubrzo ubiti. Komšija Mehmed zadnji ih je vidio prije pokolja. Rekao nam je što se dogodilo.

"Izašao sam naveče da bacim biootpad. Vidio sam Igora, ubicu, s malim. Mali Paulo je išao ispred njega, dolazili su odozgo po ovoj cesti. Mali je zatim odletio do kuće i počeo zavirivati u svaki prozor. To mi je bilo čudno. Svjetla su bila upaljena, nije zvao ni mamu ni baku, nikoga", priča komšija Mehmed.

"Igor me prepoznao, bio je tu kod grma. Javio se, pitao me kako sam. Odgovorio sam da sam dobro i pitao njega kako je on. Rekao je da je dobro. To je sve bilo oko 21 i 25 otprilike. Pitao sam ga kako bebač, a on kaže da je dobar, da samo jede i raste. I ja mu kažem da nema ništa bolje za roditelje, to je najveća radost. Pozdravim se s njim i kažem mu laku noć. Odgovorio mi je laku noć, a ja sam ušao u stan. Kasnije mi je proradio film. Nije govorio u hodu, nije krenuo dalje, samo je stajao", kaže nam Mehmed.

"Ušao sam u stan. Za par minuta se čula pucnjava. Nakon prvih hitaca je bila mala stanka pa je počelo opet. Zvučalo je kao da lim odzvanja. Sin mi je došao s terena i ležao u krevetu. Pitao me šta je ovo, kao da je ratno stanje. Došao je komšija Štef i počeo meni lupati na vrata. Vikao je da izađem. Rekao mi je da su pobili cijelu porodicu Tojagić. Nisam mogao vjerovati. Izašao sam na hodnik i vidio taj užas. Katastrofa", kaže potreseni komšija.

Mehmed nam kaže kako nije vidio Igora nakon pucnjave.

"Igora više nije bilo tu. Nisam čuo ni auto. Štef je odmah izašao poslije pucnjave, meci su mu tukli po vratima. Oni su vrata do vrata. Igoru prije pucnjave nisam vidio ništa u rukama, držao ih je uz tijelo. Stajao je vani, kao da nije imao namjeru ući u kuću", kaže komšija ubijenih Tojagića. I njegov sin je bio tu, izašao je odmah nakon oca.

"Došao sam u 7 i 40 s terena, a negdje oko 9 i 20 tata je izašao izbaciti biootpad. Sreo je Igora koji ga je upitao kako je. Bio je s Paulom. Tata je pitao Igora kako je mališan, a on mu je odgovorio da je dobro, da raste. Nakon završetka razgovora, tata je ušao unutra, a minutu - dvije kasnije, počela je pucnjava", priča nam mladić.

"Mislio sam da su petarde jer ih djeca ovdje znaju često bacati. Ali onda je komšija Štef počeo udarati po vratima i vikati da je porodica ubijena", dodaje.

"Izašao sam vani i vidio tijelo dječaka Paula. Odmah sam ga prepoznao, ležao je u krvi potrbuške. Drugo tijelo nisam uspio odmah identifikovati jer je pola tijela bilo unutar hodnika, a pola van. Pitao sam je li neko zvao policiju, a Štef je rekao da je on sad zvao. Ophodnja je došla odmah, a policajac nas je uputio da se vratimo nazad. Igora nisam ni vidio. Kad sam izašao, već je bio pobjegao", ispričao je mladić.

Komšija Štef je prvi došao na mjesto zločina i zvao policiju.

"Pokušali su pobjeći kroz ulazna vrata. Dijete ništa nije vikalo, valjda je zanijemilo od šoka. Čuo sam Maju kako viče: ‘Nemoj, nemoj, nemoj!’ - kazao je njihov prvi komšija. Njegova supruga nam je kroz suze pričala kako su se Maja i Igor trebali vjenčati.

"Nikad nije pokazivao da bi mogao napraviti nešto takvo. Bili su tri godine u vezi, trebali su se i vjenčati. Trebali su se već i prije vjenčati, ali odlučili su da će prvo pričekati da se rodi dijete", rekla je gospođa Grubina.

To dvoipolmjesečno dijete jedino je preživjelo Nađev krvavi pohod. Stradali su Dragomir, Filjka, Maja i Josipa Tojagić. Ubijen je desetogodišnji Paulo, Majino dijete iz veze s Nađem, kao i Davor Paušak, zaručnik Majine sestre Josipe.

Davorov rođak Mate Kalajžić nam je rekao kako se teško nosi s njegovom smrću.

"On je bio osoba kakva se rijetko rađa. Krasan, pristojan momak, završio je fakultet, diplomirani inženjer saobraćaja.  Radio je u firmi Croatia bus na vrlo odgovornim poslovima jer je i sam cijeli život bio odgovoran, i kao dijete, i u školi i na faksu. Bio je cijenjen i u društvu vrlo omiljen. Ovo je tuga pregolema za svakoga tko ga je poznavao", kaže Davorov rođak.

"Okrutnošću bešćutne osobe prekinut je život. Tako pobiti nevine ljude, dobre osobe...Nažalost, možemo samo reći da se Davor u tom trenutku našao na pogrešnom mjestu i u pogrešno vrijeme. Ta bezlična masa koja je pucala i pobila te ljude, pobila bi ih da ih je bilo 20", priča neutješni rođak.

Danas nema Davora ni njegove zaručnice, zahvaljujući okrutnosti Igora Nađa koji je skončao u Brezovici, okružen specijalnom policijom.

Nakon nekoliko sati bijega i potjere, locirali su signal njegovog mobitela. Bilo je prekasno za pregovore. Pucao je u svoju desnu sljepoočicu. Nikad neće objasniti zašto je počinio ovakav zločin.