"Bili su smješteni na 13. kilometru (kamp odreda "El-mudžahedin"), gdje su ispitivani o neprijateljskim položajima i planovima. Kasnije su predati vojnoj policiji Trećeg korpusa na razmjenu", izjavio je zaštićeni svjedok odbrane.

On je rekao u Sudu BiH da je u jesen 1994. godine dio odreda premješten na vozučko ratište jer su insistirali da djeluju na posebno teškim područjima, kao i da su s ciljem upoznavanja terena i prikupljanja informacija o suprotnoj strani, formirane ad hok udarne grupe, u kojima su često bili Arapi i Bošnjaci.

"Cilj nam je bio i da utvrdimo koordinaciju sa 35. divizijom `Armije BiH` sa kojim nikada nismo razmjenjivali informacije do kojih smo došli. Na njihova naređenja nikada nismo reagovali i oni nisu imali nikakav uticaj na naš način izvršenja borbenih zadataka. Odluku o tome isključivo je donosio vojni komandant odreda Abu Mali", naveo je svjedok.

Bivši mudžahedin je rekao da je tokom napada na važno srpsko strateško mjesto Pocjelovo krajem maja 1995. učestvovalo 11 udarnih grupa koje su probile borbenu liniju.

Svjedok je potvrdio da su pripadnici odreda "El mudžahedin" te godine, u julu i septembru, učestvovali na vozućkom ratištu.

On je potvrdio da su borbene operacije pod nazivom "Bedr Bosna" za zauzimanje Vozuće, koje su počele 10. septembra 1995. godine, a za koje su se pripremali tri mjeseca, obustavljene početkom mirovnih pregovora u Dejtonu.

Svjedok je objasnio da su 93 dana izviđali prelom Paljenika i od ispitivanih zarobljenika dobijali željene informacije na osnovu kojih su (komandant odreda) Muatez i njegov štab sačinili plan akcije na Vozuću.

On je rekao da su sa pripadnicima 35. divizije imali nekoliko sastanaka kako bi uskladili termine sa drugim jedinicama.

"Komandant 35. divizije bio je Fadil Hasanagić i on nam nije mogao ništa narediti. Neke pripadnike njegove jedinice smo u ovim dejstvima posuđivali za nošenje naših ranjenika. O našim dejstvima smo iz pres centra izvještavali prijatelje i kontakte u inostranstvu", objasnio je svjedok.

Prema njegovim riječima, to su bile propagandne aktivnosti s ciljem jačanja finansijske podrške, a koje nisu oslikavale stvarnu sliku na terenu.

Svjedok je potvrdio da je vidio grupu zarobljenih srpskih vojnika koji su se dva-tri dana nakon zauzimanja Vozuće krili, a potom predali.

Prema njegovim riječima, oni su prebačeni u Brezu, a potom "na 13. kilometar" (u Gostović).

Svjedok je rekao da se pet dana nakon akcije u Vozući odred počeo premještati u Bočinju jer su "trebali ići na Maglaj", kao i zbog kvalitetnijeg smještaja koji im je tamo bio na raspolaganju.

On je naveo da se sa pregovorima u Dejtonu počelo govoriti o raspuštanju jedinice s čime se oni nisu slagali jer su htjeli vidjeti kako će se stvari ubuduće odvijati.

Tokom svjedočenja, svjedok je potvrdio da su u decembru 1995. neki pripadnici odreda dobili ratna priznanja "Zlatni ljiljan" i "Srebreni štit" od Glavnog štaba Armije RBiH.

On tvrdi da ta priznanja niko nije nosio jer im ništa nisu značila, dodajući da to nije imalo nikakvog uticaja na unutrašnje organizovanje odreda.

Prema njegovim riječima, u više navrata su primali naknadu koja je dodjeljivana za ratni plijen, a kasnije i novac, a da Armiji RBiH nisu ništa ustupali ni davali.

Optužnica tereti Mahmuljina da kao komandant Trećeg korpusa, u čijem je sastavu djelovao i odred "El mudžahedin", nije ništa preduzeo da spriječi zločin pripadnika tog odreda nad ratnim zarobljenicima i srpskim civilima tokom vojne akcije na širem području Zavidovića i Vozuće 1995. godine.

Prema optužnici, pripadnici odreda su od 11. do 29. septembra 1995. godine ubili 52 ratna zarobljenika.

Suđenje se nastavlja 8. maja kada će ovog svjedoka indirektno ispitati tužilac Tužilaštva BiH.