„Prije nego što mi produže dozvolu, odem kod nekoliko ljekara. Provjeravaju mi vid, sluh, reflekse i sve ono što je potrebno da bi čovjek vozio kola. Malo sam ljut, jer su mi ranije produžavali dozvolu za tri godine, a sada kažu da ne može“, objašnjava Bilalbegović, te se prisjeća kako je vozački ispit položio sada već daleke 1957. godine.  

"Od tada neprestano drugujem sa volanom, a čitav život sam proveo radeći kao trgovački putnik, što znači da sam stalno bio na putu. Preduzeće u kojem sam bio zaposlen, imalo je kooperante širom Evrope, pa sam dobro upoznao evropske puteve. Vozio sam i u Engleskoj i Kanadi, gdje sam boravio za vrijeme izbjeglištva“, ističe Bilalbegović.

On vodi urednu evidenciju o automobilima koje je posjedovao i kaže kako je opel vektra, koju sada vozi, 23. po redu automobil u njegovom životu, pišu “Nezavisne“.

„Imao sam fiću, stojadina, renoa, mercedesa, pežoa, golfa, a najviše opel rekorda, promijenio sam ukupno devet modela tog auta. Nekako, vodio sam računa da, kada pređem nekih 70 hiljada kilometara, promijenim automobil“, kaže Bilalbegović. Saobraćajnih udesa, prisjeća se, nikada nije imao, iako je prema vlastitim procjenama prešao oko milion i po kilometara.

Ipak, kaže kako se naplaćao kazni za brzu vožnju, jer je u mladosti volio da stisne po gasu.

„Kada sam ja postao trgovački putnik, tog zanimanja nije bilo puno u Jugoslaviji. Tada su se morale učiti i neke osnovne stvari o automobilu, kako obaviti sitne popravke ili prepoznati krupniji kvar. Tako sam naučio mnogo o automobilima, a najviše o tome kako ih održavati i servisirati“, objašnjava starac.

Ipak, kaže kako je svjestan da više nije mladić u najboljim godinama i zbog toga za volanom, kako godine odmiču, provodi daleko manje vremena. Dodaje kako bi u životu mogao bez mnogo stvari, ali ne i bez automobila, pa svog ljubimca redovno koristi i u trenucima kada je potrebno obaviti kupovinu ili neki sitni posao u gradu.

„Samo moram reći da više ne jurcam kao nekada, najviše vozim u trećoj, u petu nikad ne prebacujem, što je sigurno, sigurno je“, uz smijeh završava priču Bilalbegović.