Ona ga lako i hrabro nosi, boreći se da i u desetoj deceniji doprinese porodici i svom domaćinstvu. 

Uvažavaju me, poštuju i sin i snaha, unučad i svi ostali… Niko me ne tjera da radim, niti bilo šta zahtijeva od mene. Isto tako, ne mogu me ni spriječiti, ako ja nešto isplaniram,  da uradim, da doprinesem kući i domaćinstvu, ispričala nam je Savka, raspoložena i uvijek spremna za razgovor.

– Srce boli za poslom, žao mi je što sam mnogo propustila i što nisam više stigla da uradim. Uvijek sam bila vrijedna, a tako je i danas. Ne mogu gledati da nešto propada ako to treba i može da se spasi – kazala je Savka Majdanac novinaru Srpskainfo.

U ovom potkozarskom kraju, kojeg priroda bogato podarila, Savka živi sa snahom Biljanom i sinom Vesom. Kod kuće je najčešće sama jer su njih dvoje zaposleni. Ali, ni baka Savka ne posustaje.

– Nema toga posla kojeg ne radim, svaki moj dan, sat i minut su ispunjeni. Rijetkost je da sjedim ili ležim, osim kada se baš mnogo umorim. Kada snaha i sin  odu za poslom, ostajem sama kod kuće i sve poslove stižem da uradim. Moja obaveza su svinje, ovce, krave, živadi… Sve ih namirujem, donosim hranu, pojim… Radim i u bašti, imam mnogo povrća, ne mogu dopustiti da uraste u travu ili izgori na ovoj vrelini – raportira Savka, trudeći se da nam što bolje i više objasni svoje obaveze ali i stavove. Više puta je ponovila da joj je motika najčešće u ruci.

– Ništa zbog mene ne trpi. Kada neko dođe kući, ugostim ga, javim se na telefon, spremim ručak, onda kosim oko kuće, krčim međe, a brala sam i trešnje… nema toga posla kojeg ne radim. Po tome sam poznata u selu. Drži me životni optimizam, radujem se svemu, svakom danu i svakom čovjeku, svemu dobrome u selu – opisuje Savka svoju svakodnevicu.

– Rano ustajem, u pet ili pola šest, to mi odgovara, nadušem se čistog i svježeg vazduha. Prvo kontrolišem situaciju u domaćinstvu, u štali, u bašti, hranim i pojim stoku. Sama skuvam kafu, posjedim i isplaniram dan. Zdravlje me služi, imam jedino visok krvi pritisak ali trošim tablete i nemam problema. Prije nekoliko godina, radeći tako oko kuće, ugrizla me bijesna mačka pa sam sto muka prošla, bila sam i u bolnici u Banjaluci ali se opet sve dobro završilo – prisjeća se ova krepka starica napada bijesne mačke.

Mnogo sam se ispatila, kaže, zbog ugriza mačke ali sam i to pregurala i idem dalje, ka stotoj.

– Prometnula sam dva rata, odrasla u brojnoj porodici Vukajlović, u istom selu, imala sam sedmoro braće i sestara. Ja sam najstarija ali svi, mlađi od mene su umrli. Ipak, bilo mi je najteže kada mi je umro muž Milovan, prije tridesetak godina – požalila nam se Savka, upoređujući takođe države i vladare koji su se ovdje smjenjivali u njenom dugom životnom vijeku.

– Najljepše sam živjela u vrijeme Titove države, u Kraljevini Jugoslaviji sam bila mlada da bih mogla o tome govoriti. Imala sam 14 godina kada je izbio Drugi svjetski rat. Dolazak slobode, 1945. godine, meni je dao novu šansu, osvijetlio put. Bili smo sirotinja ali nas je nešto nosilo da gradimo srećniju budućnost. Ta sloboda i taj mir se nikada neće ponoviti – uvjerena je Savka koju njeni ukućani, pažljivo slušaju a tvrdnje odobravaju.

– Lijepo je i danas. Srećna sam što niko od mojih nije stradao u posljednjem ratu ali se žalostim zato što se slabo radi. Kod nas se narod samo svađa, mnogo mržnje uvuklo se u ljude, zavladala je ljenost, samo sjede u kafanama i vode politiku – kritički je opredijeljena baka Savka koja sve prati, komentariše i predlaže.

– Bila sam skoro u Gradiški, tamo nema praznog mjesta u kafani, a na njivi sve prazno… nigdje nikoga. Zarasli su putevi, međe zauzele sve, ne mogu se na putu mimoići dva automobila, njive su se pretvorile u trnjake a domaćini, umjesto da rade, vucaju se po gradu i psuju državu. Pitam sve, ko treba da okrči njihove njive, možda Milorad Dodik ili neko drugi, ne znam šta još da kažem. Niko staru babu ne sluša i ne pita, a imao bi šta čuti, samo da hoće – uvjerena je naša sagovornica, koja se već priprema da 27. oktobra, proslavi 95. rođendan.

(Izvor/Foto: Srpskainfo/Milan Pilipović)