Trinaesta banjalučka zvjezdica umrla je na današnji dan prije 13 godina u 13 godini. 

NJen otac Stojan podsjeća da je rođena 18. juna 1992, u najgorim danima, prijevremeno na carski rez, a borila se nekako sve do 9. februara 2006. godine. 

"Zatekao sam se na Paprikovcu tada. Sestra me je odvela da je vidim, imala je infuziju uključenu na glavu, vidio sam da je stomačić naduven mnogo i da žmiri. Pomislio sam na najgore", kaže otac Stojan. 

Boreći se sa oboljenjima pluća i očiju, Slađana je imala brojne operacije, a na kraju je oboljela i od raka kostiju. Liječila se na klinikama u Republici Srpskoj, Srbiji i Crnoj Gori, Rusiji i SAD. 

"Noga je bila spasena donekle. Mogla je da se osloni na štake, oči su bile spasene. Iznenada je zapomagala da je boli srce. LJekari su utvrdili da joj je pukla najveća metastaza na plućima i morali su joj odstraniti dio pluća", sjeća se otac. 

On kaže da ga je nedavno iz Vašingtona pozvao Miloš Šupica, srpski dobrotvor koji od 1957. godine živi u Americi i vodi organizaciju "Spasimo srpsku djecu", koji mu je rekao da će putem Srpske pravoslavne crkve inicirati proglašenje Slađane mučenicom. 

"Ja bih poručio da uzmu taj slučaj u razmatranje, jer Slađana je najgore prošla. Ona nije mogla bez kiseonika. Ja to imam u izvještaju MUP-a, koji je vodio istragu", rekao je Stojan novinarima u Prijedoru. 

On kaže da bi volio da se isravi i greška na spomeniku 12 banjalučkih beba, jer trinaesta beba, Slađana Kobas, ima svoje ime i prezime i umrla je sa 13, a ne sa 14 godina. 

Stojan kaže da je nepravda što je jednima priznat status civilne žrtve rata, a drugima nije, a njemu kažu da je zakasnio, iako nije ni znao da postoji taj zakon. 

"Živim teško. Živim, a kao da nisam živ. Teško je opisati te stvari. Živi čovjek, ali bez ikakve volje. Bolestan sam i ja - osam do devet tableta tri puta dnevno ja uzimam za srce", dodao je on. 

Osim Stojana, godišnjem pomenu prisustvovali su i Slađanin brat Miroslav i njena razrednica. 

Smrt 12 beba od 22. maja do 19. juna posljedica je nedostatka kiseonika u banjalučkoj bolnici 1992. godine koji nije mogao biti dopremljen kopnom zbog ratnih djestava, a ni vazdušno jer je na snazi bila zabrana Savjeta bezbjednosti UN za letove iznad BiH. 

Banjalučke bebe postale su simbol kršenja ljudskih prava i neljudskosti međunarodne zajednice. 

Agonija je prekinuta probojem koridora i spajanjem banjalučke regije sa ostalim dijelovima Republike Srpske i Srbije.