"Evo ti kaže tvog Pribinića u novinama zagrebačkim „Večernji list“. I onda sam ja uzeo novine i pogledao članak je bio veliki. Naslikana je bukva kako je prohodala i tako je pisalo. Ta bukva je krenula, a ravno ispred nje je stajalo sadjeveno sijeno, a ona je obišla to sijeno, nije ga srušila, i stala dole nekih 50-ak metara", rekao je Ljubo Dušanić, mještanin Pribinića.

Narod se sjeća svakog detalja. Bukva je, kažu, hodala ukupno 300 metara. O tom čudu i bukvi koja hoda pisali su svi mediji u bivšoj Jugoslaviji. 

A čim se pročulo da je ovdje u Pribiniću prošetala bukva narod je ovdje pohrlio sa svih strana. Kažu, svi su željeli da vide to čudo. A to čudo je navodno bilo baš na ovom mjestu. 

Bukva koja hoda, za čas, postala je biznis. Turisti su stizali u grupama. Ali čudo i čar nisu dugo potrajali. Presudila je komšijska svađa, pa je bukva zapaljena. 

"I onda se zakačili njih dvojica komšije. Onaj kaže moja je, onaj kaže moja je. Počeli je naplaćivati i tako da uništili su je", rekao je Dragomir Miljanović, mještanin Pribinića.

Sve je poprimilo obrise misterije. Struka i nauka su se povukli u ovom slučaju, pojašnjavaju etnolozi. Kažu, umjesto o „svetoj bukvi“, ovdje je, najvjerovatnije, riječ o eroziji zemljišta. 

"Pa se govorilo da je bukva šetajući iza sebe ostavljala male grobove. Niko ih nije vidio, ali je to bilo negdje u svijetu mašte. Naš narod voli da mistifikuje. Valjda je to težnja čovjeka da se izopšti iz svakodnevnog života i uđe u svijet mašte i apstrakcije", rekao je Aleksa Kasapović, profesor etnologije.

Godinu dana poslije počeo je rat na ovim prostorima. Narod je opet upirao prstom u pravcu „hodajuće bukve“. Tada su tvrdili da je „bukva koja hoda“ bila znak velike nesreće. Bukva je u ratnom vihoru, brzo, pala u zaborav.