"Od 1992. godine nisam rekao da sam iz Sarajeva. To je nešto što morate da raščistite sami sa sobom ukoliko ne želite da budete zarobljeni u nekom vremenu i nekakvim iracionalnim situacijama. Na kraju, ni to Sarajevo koje danas postoji da je iz "nas" koji smo nekada živjeli u njemu i uticali da ono bude prepoznatljivo kako je bilo, a kako odavno nije. To što bih rekao da je Sarajevo iz kojeg sam ja je Sarajevo Duška Trifunovića, Emira Kusturice, Neleta Karajlića, ljudi koji nisu više dio tog identiteta. I automatski to više nije to", rekao je Tadić

Nema fotografija iz mladosti, a razlog je prost.

"Priča je ratna, kao kod svih. Možda različita jer sam ja bio uvjeren da će uspjeh naše borbe biti takav da ću se ja vratiti po svoje slike. Fotografija svaka za sebe ima svoju priču. Za mene su sjećanja ono što je u mojoj glavi. Sem sjećanja na neke događaje, imam sjećanja i na neke fotografije", rekao je Tadić.

Tadić je ispričao i o teškoj situaciji dok je kao ratni reporter snimao operaciju ranjenika koji na kraju nije preživio. Ali to nije bio kraj njegovom šoku.

On ističe da jedno identitetsko pitanje traži da izađe na površinu.

"Kada nekom kažete da ste Srbin, da ste iz Republike Srpske, prva asocijacija je da ste iz Republike Srbije. Onda kažete, jesam, jer imam i državljanstvo Republike Srbije, ali u ovom trenutku dolazim iz Republike Srpske, pa onda objašnjavate gdje je bila Jugoslavija itd".

Kao ratni reporter Tadić je bio zarobljen između Knina i Snja, pa je završio u zarobljeništvu u Splitu.

"Bili smo na radnom zadatku da pratimo akcije koje su se dešavale u to vrijeme između Vojske Republike Srpske Krajine i Republike Hrvatske. Pošto je to bio stran teren za nas, bez vodiča u pomjeranju našli iza neprijateljskih linija. Tamo smo proveli nekih pola godine, osuđen sam na šest godina", kaže Tadić.

On ističe da znajući šta su sve ljudi preživjeli u ratu, neku situaciju koja je bila dramatična, ali nije bila tragična, nije korektno prepričavati kao nešto emotivno što ljudi treba da pamte.

"Prvo o čemu sam razmišljao kako će reagovati moja majka. Meni je bilo 18 godina, a ona je bila stotinama kilometara daleko od mene u izbjeglištvu na Palama. Najvažnije mi je bila kakva će vijest do nje doći. Nama je nakon nekoliko dana došao u posjetu neko iz Crvenog krsta i dao nam cjeduljicu da napišemo poruku kući da smo dobro. Ne mogu ja nikoga da ubijedim da mi je dobro u tri rečenice koliko stane na cjedulju, a sav mi je cilj da ih ubijedim da mi je dobro da tu traumu zaustavim. Uzmem tu cjedulju i nacrtam Sunce, brodić i podvučem liniju kao da je more i napišem "Puno pozdrava sa lijepog plavog Jadrana". To je bio moj jedini način da pokušam ubijediti majku i ostatak porodice da ću preživjeti", rekao je Tadić.

On ističe da nikada o traumama iz rata nije razgovarao ni sa kim. Kaže, bilo što je bilo, preživjelo se.