Mandić je novinarima povodom obilježavanja Dana bijelog štapa rekao da je primjetan pomak, ističući da je nekada bilo nezamislivo u Banjaluci vidjeti slijepog čovjeka sa bijelim štapom, što je danas, kako kaže, već svakodnevnica. 

"Mnogi građani su upoznati o bijelom štapu i njegovom značaju, a na nama je da se trudimo i pokušavamo da se naš položaj popravi i da budemo što više uključeni u širu društvenu zajednicu koja treba da shvati da smo mi društveno korisna lica i želimo da to budemo", naveo je Mandić. 

Osim signalizacije u saobraćaju i institucijama, kao načinu orijentacije ovih lica u javnom prostoru, Mandić je istakao i problem njihovog nedovoljnog zapošljavanja. 

"Mnogo puta smo isticali te naše probleme i kada je u pitanju sama egzistencija slijepih i slabovidih lica, školovanje, zapošljavanje, razna socijalna pitanja, na šta stalno ukazujemo i tražimo da se poboljša položaj ovih lica u Banjaluci", rekao je Mandić. 

On je izrazio nadu da će se u budućnosti više pažnje posvetiti rješavanju problema ovih lica, odnosno postavljanju taktilnih staza kojih u Banjaluci nema, te obezbjeđivanju govornog aparata u javnom prevozu kako bi slijepim licima bilo olakšano da znaju gdje se nalaze i kad treba da izađu. 

Mandić je naveo da će ova organizacija insistirati da zakonom bude garantovana isplata ličnih invalidnina. 

Prema njegovim riječima, Gradska organizacija slijepih Banjaluka okuplja oko 330 članova, od kojih 11 koristi uslugu personalne asistencije koju finansira Grad Banjaluka preko Centra za socijalni rad, a koja doprinosi olakšavanju rješavanja svakodnevnih problema ovih lica. 

Sekretar Gradske organizacije slijepih Radomir Radanović ukazao je na značaj bijelog štapa, koji koristi veoma mali broj slijepih koji moraju biti kondiciono i orijentaciono spremni kako bi se mogli samostalno kretati po gradu. 

Radanović je rekao da bi uključivanje psa vodiča za slijepa lica bio napredak za kretanje i olakšanje kretanja slijepih lica, te dodao da je potrebno krenuti u kampanju i zagovaranje uvođenja ovih pasa. 

"Imamo jedan stav u zakonu da slijepo lice ima pravo da koristi psa vodiča, ali vi ga ne možete uvesti ni u jednu trgovinu, kafić ili prevozno sredstvo, jer ljudi nisu navikli i postoji odbojnost", naveo je Radanović. 

Milorad Stojadinović (45) iz Kotor Varoša, koji je u otadžbinskom ratu 1992. godine izgubio desno oko, a nesrećnim slučajem 2014. godine izgubio i lijevo, kaže da je najveća podrška slijepim licima porodica. 

On je naveo da se kreće uz pomoć bijelog štapa, ali da često problem predstavljaju arhitektonske prepreke i nesavjesni vozači koji svoja vozila parkiraju na pješačkim stazama, a prema njegovim riječima uvođenje psa vodiča bi umnogome olakšalo kretanje slijepih lica. 

Pedesetjednogodišnji Miladin Dragojević iz Čelinca kaže da je bez vida ostao 2005. godine i da je, osim velike podrške porodice, slijepom licu potrebna čvrsta volja. 

On je istakao potrebu veće podrške društva i unapređenja socijalnog položaja slijepih lica i njihovih porodica. 

"Za sve ovo što mi danas pokušavamo da postignemo, faktički se borimo sami. Sve je pojedinačno i svako treba najviše da vodi brigu o sebi i da pokušava da pokupi ono što je najbolje iz sredine u kojoj živi", rekao je Dragojević i dodao da se nakon što je ostao slijep, borio sam sa sobom godinu dana kako bi pokušao da što manje zavisi od drugih. 

Dragojević je član Atletskog kluba invalida "Vrbas" iz Banjaluke i u maju ove godine je istrčao Banjalučki polumaraton.