"Moraju znati ljudi iz ovoga kraja da ta granica zapravo i ne postoji. To je nekada bila prestonica, sada je granični prelaz. To jeste na neki način degradacija ovoga mjesta, međutim na ovom uzvišenju iznad Šćepan Polja Bog je dao način da to premostimo u pravom duhovnom smislu svetom liturgijom, našim duhovnim uzrastanjem i našim duhovnim zajedništvom, tako da “Tara bez granica” ostaje naša osnovna deviza." - kaže Lazar Stojković, iguman Zagrađa.

"Obnova, možemo reći, da je trajala dovoljno kratko, koliko je trajalo stanje zaspustjelosti i razrušenja. Ovo je bilo mjesto koje je uvijek trebalo da sija i da vodi u Carstvo Božije.", dodaje on.

"Drina nikad nije razdvajala nego spajala Srbe i ovo je svakako velika svetinja za čitav kraj. Ova crkva je specifična po tome, po zapisima da je sa ove crkve skinut olovni krov i pokrivena je Aladža džamija. Na našu sramotu, nas Pivljana, dugo vremena je bila neobnovljena." - kaže Mile Cicmil iz Pivskog kraj u Crnoj Gori.

Dejan Popadić iz Foče kaže da su oko 2005. godine masovno počeli da dolaze do manastira Zagrađe.

"Pomažemo koliko možemo izgradnju ove velike svetinje, koja bi trebalo i nas da gradi.", dodaje on.

Obnovom Zagrađa, obnovljeno je i sjećanje na porodicu Kosače, na hercega Stefana i njegovog strica Sandalja- velike zadužbinare pravoslavnih svetinja. Stefan Vukčić Kosača smatrao je sebe čuvarom groba Svetog Save, čije su mošti u to vrijeme bile u njegovoj državi, u manastiru Mileševo.Podizao je pravoslavne hramove od Goražda do Herceg Novog, a u crkvi pod Sokolom odredio je sebi grobno mjesto, ali mu ta želja nije ispunjena zbog najezde Turaka. Zemlja Kosača, Vojvodstvo od Svetog Save po Stefanovoj tituli dobila je naziv Hercegovina.

"Ovdje je temelj Republike Srpske. Ovdje je herceg Šćepan sagradio Soko grad, koji je bio prestonica države hercega Šćepana. I evo ta prestonica njegova ponovo vaskrsava i obnavlja se, a kroz nju daj Bože da se obnovi jedinstvo sveukupnog našeg naroda svetosavskog.", naveo je Amfilohije Radović, mitropolit crnogorsko-primorski.

Hram Svetog Jovana Krstitelja u manastiru Zagrađe plijeni svojim neobičnim izgledom i ljepotom. U skladnim linijama hercegove crkve pretapaju se raški, gotički i orijentalni stil gradnje. Šta tek reći za zadivljujući freskopis, koji je sam oslikao iguman Lazar. Gradeći manastirski kompleks, kamen po kamen, i slikajući živopis, fresku po fresku, ovaj veliki duhovnik je za dvije decenije obnove ugradio svoj monaški život u ovaj manastir.

Obnova, možemo reći, da je trajala dovoljno kratko, koliko je trajalo stanje zaspustjelosti i razrušenja. Ovo je bilo mjesto koje je uvijek trebalo da sija i da vodi u Carstvo Božije.

Imajući u vidu značaj mjesta na kojem se nalazi i veliku istorijsku ulogu njegovog ktitora,  kao i umjetničku i duhovnu vrijednost, za manastir Zagrađe može se reći da je uz rame sa svetinjama na Kosovu i Metohiji. Kao što to važi za manastire na svetoj srpskoj zemlji, i u Zagrađe ko jednom uđe, ne izađe isti. Otuda i ne čudi što ga je mitropolit Amfilohije u narodnoj pjesmi pridružio Dečanima, Gračanici i Prizrenu.