Kako bi spriječio da naoružanje dospije u neprijateljske ruke - uništio ga je. Ali na jedini način koji je tada bio moguć. Minirao je skladište i u toj eksploziji stradao.
O tom herojskom podvigu majora Milana Tepića govori se više od tri decenije. Posebno danas kada je obilježena godišnjica njegove smrti.
Kažu da je tog 29. septembra 1991. rekao vojnicima: Ja znam šta trebam uraditi. Do danas, posmrtni ostaci narodnog heroj Milana Tepića nisu predati njegovoj porodici jer to zvanični Zagreb ne dozvoljava. Počiva pod oznakom NN na zagrebačkom groblju u Miroševcu.
"Nije pristao ni na kakve pogodbe sa našim neprijateljima, to je čovjek koji je imao šanse da se izvuče iz takve situacije i da spasi svoju glavu, a dao je kompletnog sebe", kaže Nenad Bulić, predsjednik Skupštine Boračke organizacije Kozarska Dubica.
"Jednom ljudi daju riječ - ona ostaje ili se pogazi. Ja sam dao riječ da ću da branim ovu zemlju ako joj bude teško" - napisao je u posljednjem pismu major Milan Tepić.
Pukovnik Mirko Trivić '91. bio je u Vojnoj školi u Beogradu. Sjeća se, kaže, tog herojskog čina.
"Njegova pogibija u centru visokih vojnih škola, a posebno među mladim budućim oficirima koji se školuju da postanu oficiri je odjeknula sa posebnom čašću za žrtvovanje za državu za koju su se i oni opredijelili", kaže Mirko Trivić, penzionisani pukovnik.
Sa majorom Tepićem u magacinu je ostao i devetnaestogodišnji vojnik Stojadin Mirković. Uprkos Tepićevoj naredbi, ni on nije htio da se preda. Predsjedništvo SFRJ je 91. godine Tepića proglasilo narodnim herojem, posljednjim i jedinim u proteklom ratu. Danas brojne ulice u Srpskoj, ali i Srbiji, s ponosom nose njegovo ime.
