"Snovi se ispunjavaju. Brate, svaka čast", čitao sam poruku koju sam dobio od drugara koji minut nakon što sam objavio fotografiju sa parketa Orakl Arene u Ouklendu.
Podigao sam pogled, sa displeja telefona i na dva metra od sebe ugledao Stefa i Kevina kako se zagrijavaju za utakmicu sa Denverom.
Ouklend voli Jokića! #atvvijesti pic.twitter.com/GrSGygAfF9
— Aндреј Kнежевић (@dzindranv) April 3, 2019
Tik uz mene, di džej je vrtio prstima plavo- žuti vinil davajući ritam spektaklu koji se širio dvoranom kao požar u Kaliforniji.
"Baš vala. Snovi se ispunjavaju", pomislio sam već dobro opijen prvim susretom sa NBA ligom.
Nema praznog hoda. Šou ne staje niti jedne sekunde. #dubnation #Atvvijesti pic.twitter.com/KdfSQV9hap
— Aндреј Kнежевић (@dzindranv) April 3, 2019
Dešavanja u Oraklu polako su počela da mi tutnje u ušima, a ja sam se vratio, na tren, kojih dvadeset godina unazad na svoje "školsko" u Novoj Varoši.
Nakon što bi nam se ugasio sunčev reflektor i nakon što bi odigrali iks ipsilon partija basketa taj dan, sjeli bi uz flašu soka i zamišljali kako to izgleda "tamo preko". Sanjali smo da, samo na čas, zakoračimo u taj, za nas, čudesni svijet košarke. Klinci željni svega sa bezgraničnom maštom i znanjem dostojnim svakog sportskog kviza na planeti.
Prvi dan je gotov. Ne mijenjajte kanal! #AtvVijesti pic.twitter.com/WtZrjgTdrd
— Aндреј Kнежевић (@dzindranv) April 3, 2019
"Šek sad garant jede nešto" dobacio bi neko, a drugi bi se nadovezao da Garnet vjerovatno po čitav dan samo trenira, dok Ajverson garant sada lupa flaše po kafani.
Potrajalo bi ta besjeda još koji sat, dok neko, u onom polumraku ulične rasvjete ne bi ustao da pripali još jednu za "ispisa".
"Niiik Vaaan Ekseeel", začuo bi se uzvik koji se stapao sa tupim zvukom lopte koja bi dodirnula obruč. Bio je to znak, da onako ohlađeni i umorni, krenemo okući.
Obećao sam sebi, još tih dana, da ću kad tad otići tamo. U tu Ameriku. U taj NBA.
"Molim vas, pomjerite se malo", gospodin iz obezbjeđenja naglo mi je prekinuo fleš iz djetinjstva.
"Šta galamiš, jarane?", brecnuo sam se, naviknut na ovdašnju sportsku kulturu, lagano zakoračivši korak udesno.
Stef i Kevin, i dalje su, bili na terenu.
Lopta je klizila kroz mrežicu kao barka niz Jadransko more u suton. Uživao sam u toj lakoći pokreta.
"Ameri, buraz, Ameri", otelo mi se naglas dok sam posmatrao najbolje šutere današnjice kako na dva metra od mene nemilosrdno rešetaju mrežicu.
"Majstore, svaka čast. Ubica si" dobacio sam Stefu u trenutku kada je stao da namjesti patiku.
Klimnuo je glavom, u mom pravcu, u znak odobravanja. Ili se, možda, samo meni, u svom tom ludilu prvog randevua sa javom dječačkog sna učinilo da mi je klimnuo glavom.
To nije ni bitno.
Ponovo sam pročitao poruku:
"Snovi se ispunjavaju, brate", nasmiješio sam se i krenuo na svoje novinarsko mjesto u Orakl Areni, u Ouklendu, kući NBA šampiona.
Andrej Knežević ATV
