Danica je vrlo rano postala majka, Ivan i ona imaju troje djece. Uz porodicu, pronašla je vrijeme da se uspješno bavi pjevanjem. Svu podršku ima od muža. Danica je još poznata kao mlada koja je pjevala na svojoj svadbi.

- Ja sam jedna od mnogih koje su se ostvarile na oba polja, tako da djeca i porodica uopšte nisu prepreka, ako se, naravno, udate ili oženite osobom koja vas podržava u vašem radu i koja vam pomaže da ostvarite svoje želje i planove vezano za taj posao. Ako vas voli, onda svakako da će to podržavati i biti uz vas. Moj suprug i ja smo zajedno u ovome što radim, imamo i zajedničke projekte. On ima velikog dara za pisanje, ne samo pjesama nego uopšte. Između ostalog, autor je i pjesme koja je doživjela veliku popularnost kod naroda. To što sam mlada postala majka i što već imam troje djece, to je najveće bogatstvo koje mladi treba da steknu što ranije, a ne da čekaju da se „nažive”. A odluka je svakako bila udaja za mog supruga i naše ljubavi, koja se temelji prvenstveno na ljubavi prema Gospodu – ispričala je jednom prilikom Danica i dodala:

– Otkad smo stupili u bračnu zajednicu, živimo odvojeno. Uglavnom sami vodimo brigu o našoj djeci, naravno, bake i deke su uvijek tu da nam pripomognu – izjavila je etno pjevačica.

Ona se osvrnula i na to kako izgleda njen dan u ulozi popadije:

– Dan je sličan kao i svačiji drugi, isto svaki dan nosi nova dešavanja i nova iskušenja. Jedino što se razlikuje jeste to što svjesno treba da predstavljamo crkvu u svakom momentu u javnosti i neke stvari se ne opraštaju iz ugla ljudi koji to posmatraju. Veliki je blagoslov biti u crkvi i služiti Bogu i narodu na taj način. Koliko je velika uloga sveštenika u društvu, toliko je značajna i uloga njegove supruge, popadije – istakla je Danica i dodala da djeca zajedno učestvuju sa njima u čitanju molitvi:

– Trudimo se da sve što radimo bude usmjereno ka služenju bogu i bližnjima. Kako uči naša vjera, svaka porodica jeste mala crkva, te se trudimo da u našoj vlada harmonija, uzajamno poštovanje, ljubav, strpljenje. Dječica s radošću učestvuju s nama u čitanju molitvi, kađenju kuće, pjevanju tropara i ostalih duhovnih pjesama. Trudimo se da što više obilazimo naše svetinje.

Ivan je oduvijek želio da postane đakon, bio je to Božiji poziv. Par je nastariju kćerku Kasijanu krstio u inkubatoru. Poslije toga bebino stanje se popravilo.

– Otkad sam spoznao sebe, razmišljao sam o smislu života. To pitanje me je uvijek tištilo, kako bi Dostojevski rekao: „To su tragična pitanja”, koja nekog susretnu sa 40 godina, a mene, na sreću, u ranoj mladosti. Shvatio sam da mora postojati nešto izvan onog što mi telesnim očima vidimo. Kršten sam kao dijete u Srbiji, u Omoljici, odakle je moja majka, a u crkvu sam prvi put otišao s bakom, naučio molitvu “Očenaš”. Kada sam završavao osnovnu školu, počeo sam da čitam Stari zavjet, koji je za mene bio otkrovenje, i te priče su me ispunjavale i motivisale. Kroz njih sam shvatio da Bog postoji i učestvuje u našem realnom životu – započeo je jednom prilikom Ivan, te nastavio:

– U srednjoj školi su nastavila da tinjaju stara pitanja. Jednog dana kada je išla litija do manastira Ostrog od Podgorice, bio sam druga godina srednje škole, zakasnio sam i rekao da sutra idem sam. Zaputio sam se pješke od Podgorice ka Ostrogu, da bih od Bogetića nastavio bos, po starom narodnom običaju. Rekao sam: „Sveti Vasilije, ako mi ti ne otkriješ pravu istinu, neće niko. "Na Ostrogu zadesim jednog čovjeka, koji mi kaže: „Evo, ako čitaš Akatist Svetom Vasiliju 40 dana, bog će sigurno uslišiti molitvu za koju se molimo“, i ja sam ispoštovao to pravilo i nakon toga mi se put otvorio. Otišao sam kod kivota Svetog Simeona Dajbapskog, gdje sam se prvi put ispovijedio, pričestio, i tada je počeo moj intenzivni put ka vjeri i pravoj, istinskoj spoznaji boga. U tom momentu kada sam spoznao boga, za mene je sve bilo suvišno. Nijedna ljepota ovoga svijeta ne može da nadomjesti tu ljepotu koju doživimo kad smo u zajednici s Bogom – ispričao je jednom prilikom Ivan Crnogorčević.

Za ljubav prema pravoslavlju, zaslužni su roditelji mlade umjetnice.

– U vrlo ranom djetinjstvu postala sam svjesna svojih korijena, odnosno svoje pravoslavne vjere. Zahvaljujući roditeljima, koju su me izveli na pravi put, poslije je to išlo samo, Gospod je samo dodavao, te sam vrlo rano prvo naučila pojanje liturgije, zatim duhovne pjesmice, tropare, a kasnije je sasvim prirodno došlo i interesovanje za tradicionalnu muziku kao usko povezanu s našom duhovnošću.