Marko S. Marković, tata i suprug iz Šumadije, napisao je šaljivu i zabavnu priču o tome kako izgleda njegov dan sa suprugom i dvoje djece na plaži, a objava, koju je u Fejsbuk grupu “Uživo iz Grčke ” postavila njegova supruga, postala je jedna od najčitanijih i najdjeljenijih na društvenim mrežama.

Razlog tome se krije u načinu na koji je Marko opisao kako izgleda jedan dan Šumadinca na plaži, odnosno, kakve sve supermoći on mora da ima, da bi na kraju mališani, pa i supruga imali osmijeh na licu, piše Blic.

Njegovu objavu vam prenosimo u cjelosti:

Zašto Šumadinac ne voli more

Da se razumijemo, nije baš ovako kao što naslov kaže. Volim ja more, ono, kao ljubitelj prirode i “Pirata sa Kariba” (prva dva dijela). Uz to, mi Šumadinci smo pitom narod, otvorenog srca i široke duše, pune ljubavi. Ali, kada je riječ o odmoru na moru, o klasičnom srpskom ljetovanju, nisam baš lud za njim.

Pitate se zbog čega, i ko je toliko lud da ne voli more? Da bih vam približio svoje osjećanje, reći ću vam da sam skoro cijelu jednu deceniju nosio maskirnu uniformu, boravio sam u mnogim kasarnama, ali takav režim kakav moja supruga organizuje tokom ljetovanja, nigdje nisam sreo. Inače, moja porodica je sastavljena od dvoje djece (starije klinke i mlađeg klinca) mene i žene koja je ubijeđena da je glagol “morati” nastao od imenice “more”, pa prema tome “mora da se ide na more”. Ali, da bi me bolje razumjeli, moram vam približiti svoje razloge.

Dnevni morski raspored:

06.45- ustajanje, buđenje klinaca, pranje svojih i kontrola pranja njihovih zuba, umivanje, jurenje klinaca, sakupljanje krhotina vaze sa motivima Trojanskog rata koju su razbili dok su skakali sa kreveta na krevet.

07.00-07.30- postavljanje stola, jurenje klinaca, vezivanje mlađeg klinca za stolicu. Hranjenje klinaca, doručak, pranje sudova, priprema za plažu, odvezivanje mlađeg klinca sa stolice.

07.30-07.45- stajem poput karavanske kamile, blago povijen dok na mene vješaju: asure, plavu torbu sa velikim i malim peškirima, ružičastu torbu sa mlijekom za tijelo, kremama za sunčanje, plazmom, flašicama sa vodom. Pod mišku mi stavljaju suncobran, oko vrata kače šlauf sa glavom flamingosa, ispod druge miške mi guraju loptu. Obzirom da su skontali da imam jaku vilicu, u zubima nosim i kofice za pijesak.

08.00- stižemo na plažu. Kako čujem zvuk talasa, naježim se poput bodljikavog praseta, ali smjelo gazim preko “sunčača” i tek izašlih kupača. Sa tek pristiglom češkom penzionerkom se borim oko zgodnog mjesta za suncobran, i tom prilikom mi tokom svađe, iz otvorene vilice ispada kofica, pravo na glavu tetoviranog Mađara koji leži ispod mene. Sada se, kao u vrijeme Austro-ugarske češka baba i Mađar ujedinjuju, pa mi ne preostaje ništa drugo nego da napustim položaj kako bih se konsolidovao.

08.15- pronalazimo mjesto između porodice trsteničkog preprodavca krupne i sitne stoke i gospođe iz Beograda koja se nijednom neće okupati, ali sve vrijeme uporno čita 34. stranicu „Zapisa iz podzemlja” Fjodora Mihailoviča Dostojevskog na bjeloruskom jeziku.

08.30- već smo se smjestili. Jurimo klince, mažemo ih da ne pregore, stariju nagovaramo da izađe iz vode, mlađeg da uđe u vodu. Izvinjavam se preprodavcu stoke kojeg je mlađi klinac pogodio kamenčićem, i za to vrijeme mi promiče prodavac krofnica. Jurim prodavca sa krofnicama i tom prilikom gubim pet evra.

09.00- već treći put mažem klince da ne pregore, i fotografišem ih kako bi poslao utiske cijeloj mojoj i ženinoj široj familiji, komšijama i kolegama. Za to vrijeme, preprodavac stoke mi se hvali kako je našao pet evra i pita me da li znam gdje se mogu kupiti one crkvice od kamena koje Grci stavljaju pored puta i na raskršćima.

“Znaš kako”, veli onim naglaskom iz Petlovca, “moje komšije meću lavovi, konji, orlići na kapije, ali crkvice niki nema. Pa razmišljam da kupim jedno dva komada da turim na stubove, će pocrka cijelo selo…”

Spašava me vrisak starije klinke kojoj talas odnosi loptu “negdje daleko ka plavom horizontu”, pa se poput Miča Bjukenona u najboljim godinama stuštim preko 17 redova peškirdžija.

10.00- trinaesti put mažemo klince da ne pregore. Gospođa iz Beograda pored nas lagano prelazi na 35. stranicu, otmjeno je prevrćući, bez lizanja prstiju.

10.30- mogao bih se zakleti da me je sa sve traktorskom gumom pregazio Čaki iz „Slatkog grijeha”. Ili mi je sunce udarilo u glavu, ili haluciniram zbog 14. mazanja klinaca kremom za sunčanje.

12.00- stajem u stav “mirno”. Na mene vješaju: asure, plavu torbu sa velikim i malim peškirima, ružičastu torbu sa mlijekom za tijelo, kremama za sunčanje, plazmom, flašicama sa vodom. Pod mišku mi stavljaju suncobran, oko vrata kače šlauf sa glavom flamingosa, ispod druge miške mi guraju loptu. Obzirom da su skontali da nemam baš tako jaku vilicu, kofice za pijesak nosi supruga. Mudro zaobilazim tetoviranog Mađara i češku babu, jer kao rodoljub shvatam da nam trenutno ne odgovara incident na sjeveru zemlje.

12.30- dolazak u apartman. Tuširanje klinaca, pranje šlaufa sa glavom flamingosa, sakupljanje pijeska koji klinci rasipaju po apartmanu kao da im je Pepeljugina maćeha neki rod.

13.00- Užinanje, pa spavanje u rerni od sobe (suprugina tetka kaže da ne valja spavati sa uključenom klimom)

16.30- Buđenje, ručak. Arbitraža između posvađanih klinaca, presuda u korist starije klinke koja argumentima dokazuje da je ona prva zagrizla prženicu u obliku fleke na fasadi naše garaže. Oblačenje kupaćih, već iskusno, opet manirom karavanske kamile blago povijam glavu a na mene kače: asure, plavu torbu sa velikim i malim peškirima, ružičastu torbu sa mlijekom za tijelo, kremama za sunčanje, plazmom, flašicama sa vodom. Pod mišku mi stavljaju suncobran, oko vrata kače šlauf sa glavom flamingosa, ispod druge miške mi guraju loptu. Hvala Bogu, zaboravili su kofice. Polazimo na plažu.

16.40- uzalud sam se radovao, mlađi klinac se sjetio kofica. Sada moram, ovako natovaren, da se vraćam po njih u apartman.

16.55- dolazak na plažu. Neki debeli sedmak u narandžastim kupaćim gaćama pokazuje prstom na mene i crkava od smijeha. Mažemo klince da ne pregore(14. put). 

17.30- gubim drugih pet evra dok jurim prodavca kuvanog kukuruza. Sada ih već i ne tražim, znam da će završiti kod onog preprodavca iz Trstenika.

18.00- kupujem petu nanogicu od školjki. Od 16.55 starija klinka je izgubila četiri komada.

18.45- sjedim pored mora. Bacam kamenčiće u talase, i sa setom se sjećam kupljenja šljiva i plašćenja sijena.

19.00- već znate da sam i sa čim sam natovaren. Prilikom izlaska sa plaže, češka baba mi pokazuje srednji prst. Shvatam da se debeljko u narandžastom kupaćem i dalje smije, pokazujući prstom na mene.

19.20- stižemo u apartman. Kupamo klince, peremo flamingosa, postavljamo sto. Krišom molim Boga da klinci nisu ponijeli pola Sahare u džepovima. Obzirom da sam postio dva od četiri posta, želja mi nije uvažena, pa mi nema druge nego da sakupljam pijesak.

19.50- večera je gotova. Supruga mi euforično saopštava da idemo u šetnju, sa konstatacijom da ćemo večeras prošetati do susjednog naselja, udaljenog “samo 7.5 kilometara”.

19.55- razmišljam o tome da je ovo prvi dan od deset planiranih. Počinjem da zavidim radnicima u kamenolomu “Venčac”.

20.10- šetnja. Hvala Bogu, ne nosim flamingosa oko vrata. Sudaram se sa preprodavcem stoke iz okoline Trstenika.

“O komšija, pa to si ti!”, galami.

“Ja, sam.”, šapućem, a više nisam ni sam ne znam ko sam.

„Znaš li šta ima novo…”

“Znam”, prekidam ga, “opet si pronašao pet evra.”

Marko S. Marković