Njihovo selo im je zahvalno - zaštitili su ga od poplava! U okolini sela Jeli na sjeveroistoku Kine, prije 53 godine bila je pustoš - samo korov i stijene. Poplave su često morile nepreglednu, gotovo jalovu zemlju. U jednom seoskom domu čuli su se vrisci. Zrak su parali porođajni krici žene i bebe. Rodio se Jia Haiksia, a njegova majka je vjerovatno zaplakala - što od sreće, što od tuge. Jer, njeno novorođenče je bilo slijepo na jedno oko.

Iste godine (1962), u istom selu, rodio se još jedan Jia - Jia Venki. Porođaj je prošao bez suza tuge, ali poslije tri ljeta i njegova mati je zaplakala - njen sin je u nesreći izgubio obje ruke! Njihovo selo Jeli su i dalje mučile stravične poplave.

Godine su prolazile, voda je dolazila i odlazila. Nesreća je, kako to nerijetko biva, bila neumjerena. Jednooki Jia Haiksia je na poslu postao bezoki. Izgubio je i drugo oko u nesreći na radu. Priča o dvojici Jia dobija note velike tragedije. Kraj života za slijepog i bezrukog muškarca? Neće moći - život je jači od nesreće!

Jia i Jia postali su jedno. Postali su nerazdvojni prijatelji. Iako nisu mogli da pronađu posao, nisu se predavali. Morali su svojim životima da podare smisao, veći i od samog prijateljstva. Riješili su da uzmu u zakup 8 hektara pustoši oko njihovog sela i da učine veliku stvar za buduća pokoljenja. Zasadiće šumu! Zaštitiće selo od poplava!

Što su naumili, to su i uradili. Za više od 10 godina jedinstvenog timskog rada oni su posadili više od 10.000 sadnica.

Svakog jutra oni ustaju u sedam i kreću u akciju. Pošto nemaju dovoljno novca da kupe sadnice, oni seku grane sa drveća i polažu ih u zemlju i stvaraju novi život. Rame uz rame, Miško i Miško su naučili da se izbore sa svojim "nedostacima". Venki često na ramenima nosi Haiksia i tako gaze rijeku. Zauzvrat, Haiksia se penje na drveće i pribavlja nove sadnice. Kada ih zasade, Venki ih zaliva. Timski rad vrijedan više od 10.000 drveća za više od 10 ljeta. I vrijedniji od toga!