Uobičajeno je mišljenje da pica potiče iz Italije, ali to nije tačno. Smišljena je još u antičkoj Grčkoj čim su Grci usavršili “tajnu” miješanja brašna s vodom.

Na početku je to bio pljosnati hljeb koji se pekao ispod užarenog kamena, a drevni “pica-majstori” premazivali su ga uljem pomiješanim sa začinima.

Izgled kakav nam je danas poznat, poprimila je vjerovatno tek negdje krajem 16. ili početkom 17. vijeka, kada je iz Amerike u Evropu stigao paradajz, bez kog danas picu gotovo da ne možemo da zamislimo.

U 18. vijeku, ova “pogača premazana sosom od paradajza” stiže do Napulja, u Italiji, i vješti trgovci namirisali su potencijal: pica je, već tada pod tim imenom, počela da se peče i prodaje po trgovima.

Sirotinjska hrana za kraljevsko nepce

Bila je deblja nego ova koju danas pravimo, i bila je odličan način da sirotinja zavara glad – debelo reš pečeno tijesto premazano tankim slojem sosa od paradajza. Ukusno i jeftino.

1889. godine kraljica Margerita Savojska je posjetila Napulj i vidjela kako mnogi ljudi jedu nešto njoj nepoznato. Bila je radoznala, ali, s obzirom da obroci koji su dobri za seljake nisu dovoljno dobri i za jednu kraljicu, dvorski kuvar je odlučio da picu prilagodi kraljevskim nepcima.

Na tijesto je stavio paradajz, mocarellu i svježi bosiljak, navodno inspirisan bojama italijanske zastave (crvena, bijela i zelena). To je, naravno vjerovatno samo romantizovana verzija, jer je puno vjerovatnije da je kraljevski kuvar na novo jelo koje je kraljica trebalo da proba stavio provjerenu kombinaciju sastojaka.

Pica je, naravno, dobila ime Margerita. I, ostalo je istorija, prenosi Žena Blic.