Imala sam kolegu koji me je u svakoj prilici zavjerenički odvlačio u stranu i u pola glasa pričao šta misli o osobi koja je upravo napustila prostoriju. Bio je tipična tračara. To mi je bilo vrlo neprijatno.

Pa ipak, i ja to radim: pričam o ljudima koji trenutno nisu tu.

Naučnici pretpostavljaju da se 65 do 90 odsto svakodnevnih razgovora vrti oko ljudi koji nisu prisutni. "Ljudi tračare sa uživanjem koje se može porediti sa hranom ili seksom“, pišu istraživači u jednoj studiji.

Tek mali broj ljudi priznaje da voli ogovaranje. Prema jednoj anketi koju objavljuje Njemački zavod za statistiku, polovina ljudi kaže da tračari rjeđe od jednom mjesečno ili nikada. Tek 11 odsto ljudi priznaje da to čini svakodnevno. Trač je gotovo jednako posvećen komšijama, kolegama, rođacima i prijateljima, nešto manje šefovima, a najrjeđe životnom partneru, piše Dojče Vele.

Moralni kod većine društava osuđuje pričanje o ljudima iza njihovih leđa. "Trač se vidi isključivo kao samoživo ponašanje sa ciljem da se manipuliše ljudima, da se na njih utiče sa zlim namjerama“, piše u jednoj holandskoj studiji sa naslovom "Zašto ljudi ogovaraju"

Ali zapravo su ti razgovori u pola glasa bolji od svog imidža. Ne samo da su ljudski, nego su i smisleni. "Kroz trač učimo ko je potencijalno dobar partner za saradnju, a od koga treba da se držimo podalje“, kaže psiholog Jan Engelman koji istražuje ovu temu na Univerzitetu Berkli u Kaliforniji.

Ko će biti primljen u grupu, a ko ostaje van? To je tokom evolucije bilo pitanje života i smrti. Presudno za preživljavanje je bilo da na vrijeme budete upozoreni ko su izdajnici, prevaranti, egoisti…

Ogovaranje nam u tom čitanju pomaže da odlučimo koga ćemo da primimo u svoj krug. Već se i mala djeca na ovaj način štite od egoističnih vršnjaka koji ne žele ništa da dijele ili sa kojima nije zabavno igrati se, utvrdio je Engelman u jednoj studiji.

A šta ako pričaju o meni?

Tračarenje ne pomaže samo da se odvoji žito od kukolja i tako odaberu odgovarajući članovi grupe. Ogovaranje drugih takođe predstavlja i vezivno tkivo grupe. Jača socijalna veza između tračara koje se u povjerenju naginju jedne prema drugima i pričaju iza leđa.

Ali olajava se i u okviru čvrste grupe. Zar nije to posebno gadno? Ne baš. Jer ko povrijedi norme grupe kako bi stekao lične prednosti mora da računa sa tim da će drugi o tome da pričaju.

Strah da biste mogli da postanete predmet sljedeće trač-partije motiviše članove grupe da se ponašaju fer prema drugima. Naposljetku, ako se pravila ekstremno prekrše, osoba može da bude i najurena iz zajednice.

Pa da li onda tračare imaju na umu dobrobit cijele grupe? Nije tako jednostavno. Naučnici su našli razloge koji pokreću ljude na ogovaranje. Osim razmjene korisnih informacija, tračarenje zaista može da se koristi kao manipulacija.

Kada nekom pričate o odsutnoj osobi, onda utičete na mišljenje te osobe. Tako se šire predrasude i glasine koje brzo mogu da poprime razmjere mobinga. Nije čudo što trač bije loš glas.

Doduše većina ljudi nema loše namjere kada ogovara. Najčešći motiv je jednostavna radost zbog malo glasina o nekome. Zabavno je razmjenjivati nove tračeve, to skreće pažnju sa svakodnevice i omogućava ljudima da provedu ispunjeno vrijeme, pišu holandski istraživači.

Ali iako gotovo svi tračare, barem ponekad, svi će reći da to nije lijepo. "Možda ne volimo kada drugi ogovaraju jer bi moglo da se radi o nama. Naša reputacija tada više nije u našim rukama, više nemamo potpunu kontrolu“, kaže Jan Engelman.

Preziremo ogovaranje jer bismo mi mogli da budemo meta? Sjećam se da sam o svom kolegi sa početka priče uvijek mislila, kada preda mnom ovako priča o svima ostalima, kako li tek priča o meni kada izađem iz prostorije?

Možda me je ta neprijatna pomisao podstakla da mu, ako je moguće, nikada ne dam razlog da me ogovara. Ponašala sam se najbolje što znam. I time je njegovo tračarenje stvarno ispunilo svrhu evolucije.