Tokom svoje autorske karijere napisao je Željko nekoliko desetina hitova, među kojima su "I tebe sam sit kafano" za Harisa Džinovića, "Mene je učilo vrijeme" za Halida Muslimovića, “Kad me jednom za te ne bude” za Kemala Montena, "Prošlost moja" za Miroslava Ilića, "Tamno nebo nad Beogradom" za Željka Samardžića. Pisao je i pjesme i za Tomu Zdravkovića, Nedu Ukraden, Mitra Mirića, Fadila Toskića, Vesnu Zmijanac i mnoge druge pevače sa prostora bivše Jugoslavije.

Željko je rođen u Sarajevu, a početkom rata je izbjegao u Čačak, a nakon toga u Bijeljinu. Živio je više nego skromno, zaboravljen od prijatelja sa estrade, kao usamljeni boem, jer nije imao porodicu.

"Umro je bukvalno od gladi i iznemoglosti. Nikada nikoga nije želio da opterećuje. Živio je u jednoj straćari, a zbog teških uslova života je i obolio. Žalosno je što su asocijacije muzičkih umjetnika iz Srbije i BiH potpuno zaboravile tog čoveka. Mnogi su od njegovog talenta debelo zaradili, pa i danas zarađuju na njegovim hitovima. Uzmite samo pjesmu “I tebe sam sit kafano”, uz koju se posljednjih 20-30 godina pravi lom u svakoj kafani na prostoru bivše Jugoslavije. On je mogao da živi kao car samo od uplate autorskih tantijema, a umro je kao posljednji bijednik. To je zaista žalosno”, kazao je tada Siniša Kajmaković.

Jedan drugi kantautor i muzičar Vasko Todić, koga je sudbina vezivala za pokojnog Subotića, jer obojica su živjela u Sarajevu i obojicu je sudbina dovela u Bijeljinu, ispričao je da je njegovu tužnu sudbinu u bijeljinskom kamenorezcu Đorđu Gligoreviću, koji mu je podigao spomenik jer je na grobu ostao krst, sa dva slova.

"Vasko, podiću mu spomenik za svaku pjesmu koju su svi zapjevali, za svaku marku koju su zaradili na njemu, za svaku marku koju je zaslužio!", obećao je kamenorezac Đorđe Gligorević i ispunio obećanje.

Dolazili su nakon toga neki da se zahvale, neki i da plate, ali Đorđe Gligorević to nije želio.