Laušević u većem dijelu knjige opisuje svoj boravak u Kazneno-popravnom zavodu Zabela kraj Požarevca.

Memoarska proza pod nazivom "Sve prođe, pa i doživotna" biće predstavljena publici 18. decembra u Akademiji 28, u Beogradu. 

Pisac Laušević se u novoj knjizi predstavlja kao autor dramatičnog štiva koje spada u vrhunske zapise dnevničke literature. On je 30 mjeseci u zatvoru Zabela, osuđenik broj 28375, koga pogrdno zovu Glumac i koji vodi svoje potresne bilješke. Život na robiji je nikad predvidljiv i često nevjerovatan, ljudi su surovi i neuhvatljivi.

Žarko je bolno iskren u preispitivanju svog udjela u krivici zbog koje je lišen slobode, vapi za svojom ljubavlju, Anitom, za djecom, za roditeljima. Dirljivo je njegovo opraštanje od oca, ubjedljiv je kada otkazuje punomoć svom slavnom advokatu, briljantan u svojoj završnoj riječi na sudu. Koliko god priznaje kad klone i kad ne vidi ima li sutrašnjeg dana, toliko je ciničan i duhovit kada za to ima povoda, pa filmski dočarava svoje junake, među kojima su i kolege koje ga obilaze, jedan od njih dobri i dragi Josif Tatić. 

Knjiga "Sve prođe, pa i doživotna" je uzbudljiva dokumentaristička proza u literarnom tkanju koja se teško ostavlja do posljednje stranice. 

Knjiga će biti u prodaji od 21. decembra u objektima Moj kiosk i svim bolje snadbjevenim knjižarama. 

Pročitajte predgovor knjige koji je napisala Vida Ognjenović: 

Na stranicama nove knjige Žarka Lauševića: "Sve prođe, pa i doživotna" nalazimo bespoštedno strogo vođene i dosljedno bilježene razgovore sa samim sobom. Te Lauševićeve, do surovosti precizne vivisekcije sopstvene pozicije u dosuđenoj krivici, autentičnom misaonom oštrinom i smjelim zahvatima u samo srce činjenica, čine ovu knjigu izuzetnom. Njena snaga je u tome što je bez bolećivosti, što ne zamagljuje, ne mami sažaljenje, ne pozira, već razotkriva i ne uzmiče pred suočavanjem. Zbog tog sasvim neobičnog autorskog stava, ova bi dnevnička knjiga, vjerujem, prošla i najstrožiji izbor za listu vrhunskih u svojoj književnoj vrsti... 

Dok slika ikonu za rukovodioca zatvora, zatim portrete svojih roditelja, bilježi u dnevnik da se na čudan način osjeća kao da je neko drugo biće dok to radi, kao da nije ni ovde ni tamo. A onda ga neke pojave surovo vrate unutar omeđenog kruga... U dnevnik je upisao koliko mu je značio telegram Mire Stupice kojim mu čestita novu 1997. godinu... ali i žal što ga nisu pustili na sahranu dobrom i prisnom starom prijatelju, glumcu Pepiju Lakoviću, koga je od milošte zvao — "oco"... I još je mnogo toga povjerio Dnevniku na jedinstven način, bez patetike, bez lamenta, bez vazda spremne dežurne suze u grlu i šaržiranog efekta. U cjelosti navodi neke neodoljivo zgodne događaje sa kolegama glumcima koji mu dolaze u posjetu, divne očinske razgovore sa djecom, pisma Aniti, rodbini i prijateljima, kao i ona koja šalje, uz molbe za obnovu suđenja i druge advokatske intervencije. Isto tako upisuje poneki autentični dijalog sa zatvorenicima, kao ovaj: 

"Žare, ti si dobar, ne valja ti to". 

"Ovde su svi dobri". 

"Niko ovde nije dobar, ti jesi". 

"Jok ja. Samo se pretvaram. Diplomirani glumac"."