Kusturica je podsjetio da ga je na premijeri njegovog posljednjeg filma u Veneciji jedna belgijska novinarka nazvala Don Kihotom i da je, zapravo, tada prvi put počeo da misli o tome kao o njegovoj ideji - da obavlja neku donkihotovsku misiju, od uređenja životne sredine, pa do pokušaja da se svijet učini boljim mjestom za život. 

On je ocijenio da je u tom pogledu idealizam osnovna hrana, jer kada nema idealizma - onda postoji puka materijalna forma. 

"Mislim da sam najvažniji dio svog života projektovao upravo iz svog idealizma i da je sve što je nastalo u toj idealizovanoj slici svijeta u odnosu na realnost vodilo u sukobe koji su kasnije, eto, čak bili i zabilježeni da bi bilo jasno ko je ko i za šta se ko bori", rekao je Kusturica za "Sputnjik". 

On je ocijenio da je čovjeku ispisano, ne samo genski - ono što ljudi zovu sudbina - nego i ono što u njegovoj biohemiji funkcioniše kao reakcija na ono što se dešava pored njega. 

"Utoliko ja nisam mogao da živim drugi život. Ovo je bio jedan jedini i u taj jedan je stalo mnogo života. Utoliko sam ja srećan čovjek, jer sam sve uslove za dramske elemente koji su postojali u mom životu - stvarao sam", ističe Kusturica. 

On je naveo da nije bio pasivan, pa pustio da ga neko Sarajevo promijeni svojom idejom o tome šta je politički život, da se sekularni život prevodi u džamije, a ne na ulicu. 

"A to je, u stvari, najveća tekovina porodice Izetbegović, da su oni zapravo svoj narod strpali u jednu, rekao bih političku fazu koju Evropa ne prepoznaje. Oni su jedva dočekali zapravo da se ustroje sa onima koji su proizvodili te ratove i koji će opet da proizvedu", smatra Kusturica. 

On je napomenuo da su ga zbog njegove orijentacije nazivali ruskim špijunom, jer "to mjere po sebi, to je autoprojekcija, pošto su oni plaćeni iz raznih nevladinih organizacija". 

"Kad čovjek izrazi svoje poštovanje prema bipolarnom svetu i dočeka njegov povratak kao spas planete, oni kažu: 'On je špijun'. Postoje, međutim, ljudi sa kojima dijelim ideološku recepturu života i političku istoriju, ljudi koji znaju da cijene moju nezavisnu poziciju koja mi je obezbijedila ono što je bilo najvažnije u mom životu, a to je bila sloboda. Ova knjiga je samo još jedna potvrda te slobode o kojoj sam ja cijeli život govorio", naglasio je Kusturica. 

Na konstataciju da je u knjizi "Šta mi ovo treba" mnogo emocija, te da jednu od najsnažnijih izaziva susret sa čovjekom koga su u ratu potkovali, Kusturica kaže da se isto desilo i kada je bio suočen sa jednom pričom o novorođenčetu koje je bilo prikucano za krst kao odmazda za nešto drugo. 

"I to je svaki put ista tema u kojoj se susrećemo sa našom bestijalnom prirodom, koja u svakom od tih ratova izađe. To se pojavljuje kao vodenica koja ne prestaje da melje i da vrti istoriju najgorim mogućim putem. Ovo što se sad dešava je srećna okolnost da imamo političare koji nas, posebno u Republici Srpskoj, zastupaju na najbolji način. Jer kad se u istoriji pojavi neko ko isto govori, misli i radi - to je gotovo nepojmljivo", zaključio je Kusturica.