Bećković je u ove tri knjige opisao događaje sa istorijskim duhovnim ličnostima, slikarima, odnosno dao njihove portrete onako kako ih je zapamtio kroz crtice i anegdote.

On je rekao da svako zapamti nešto drugo, ali da je važno, kao i za poeziju, pisati vlastite pjesme i ne lagati.

"Ne znate šta ćete zapamtiti, u kom zakonu. Zapamtite nešto što je u tom trenutku bilo beznačajno, a poslije se pojavi kao nešto najvažnije. Ja sam imao život koji su odredili drugi, koji su ga obasjali svojom dobrotom i dubinom", rekao je Bećković.

U okviru sajamske cjeline "Pišem, dakle postojim", Bećković se prisjetio anegdota sa svojim prijateljima književnicima - Ivom Andrićem, Brankom Ćopićem, Dragoslavom Mihajlovićem Mihizom, Duškom Radovićem, Dobricom Ćosićem i drugima.

Bećković je istakao da se nije družio ni sa kim koga nije volio ili cijenio i prisjetio se svojih književnih drugova iz odjeljenja za književnost u SANU - Desanke Maksimović, Danila Kiša i ostalih, navodeći da su ponekad odlazili, a da se sa njima nije ni oprostio.

Od portreta sa Andrićem, Bećković se prisjetio da ga je jednom pitao zašto ne nazove redakciju jednih novina i konačno im saopšti gdje i kada se rodio da ne bi navodili različite datume i mjesta, a da mu je Andrić rekao: "A, što? Neka neko na tome doktorira".

O Branku Ćopiću se sjetio da su jednom prilikom šetali Kalemegdanom i da mu je rekao da tu ubijaju ljude, odnosno da može da naleti tramvaj ako se ne gleda lijevo i desno, kao i da mu je Ćopić napomenuo da su jednog starca koji je skočio sa Pančevačkog mosta izvukli živog iz Dunava, te da je prokomentarisao da "ljudima ne daju ni da se ubijaju sami".

Za Mihiza je rekao da je toliko obožavao svoj narod da se, kada je počeo da sluša i čita sve što se priča o srpskom narodu, zatvorio u sobu i više nije gledao ni kroz prozor, a da, kada ga je pitao zašto, s obzirom na to da se zatvorio u sobi, ne zamjeni nekoga u zatvoru Zabeli, Dragoslav rekao: "Zar već ne robujem umjesto nekog drugog?".

Bećković se prisjetio pisca Brane Petrovića, koji mu je rekao da svi traže pametnog čovjeka koji bi spasio Srbiju, a da su, kada ga je on pronašao, ljudi rekli da veće budale od njega nema.

On je ispričao i da mu je Dobrica Ćosić, kod kojeg je otišao da čuje njegovu posljednju riječ, rekao: "Kad izgubiš muškost nisi više ni čovjek, ni pisac, pa ni Srbin i to ti je moja posljednja riječ".

Bećković se prisjetio da je Duško Radović obožavao svoga oca i nagovarao Matiju da napiše poemu o njegovom (Duškovom) ocu, kao i da je hilandarski monah Arsenije koji se zavjetovao na ćutanje u jednom momentu progovorio zapitavši je li umro Vasko Popa.