Diplomirao je Svjetsku književnost 1987. u Beogradu, napustio postdiplomske studije i na godinu dana otišao u London gdje je radio najteže fizičke poslove u noćnim smjenama od dvanaest časova. Potom se vratio u Beograd gdje je odlučio da postane novinar.

Sa kolegom Vojislavom Tufegdžićem autor je knjige i kultnog dokumentarnog filma "Vidimo se u čitulji".

Knežević 1998. napušta novinarstvo i postaje iskušenik u manastiru Studenica. Poslije dvije i po godine iz Studenice odlazi na Svetu Goru gdje je 2004. zamonašen u manastiru Hilandar. Dobio je monaško ime Romilo. Obnavlja magistarske studije 2007. da bi naredne tri godine na Svetoj Gori pisao disertaciju "Vrijeme i saznanje – Teološko čitanje Marsela Prusta". Potom upisuje doktorske studije na Oksfordu da bi 2016. odbranio disertaciju. Poslije dvije decenije se vratio u Beograd.

"Pokušavao sam da nađem posao u Beogradu na nekom od fakulteta ili instituta. Međutim, ispostavilo se da nikome nije potreban naučnik sa doktoratom iz Oksforda. Srećom, ljudi sa Univerziteta u Nišu su imali razumijevanja. Sada sam zaposlen kao naučni saradnik u Inovacionom centru Univerziteta u Nišu gdje nastavljam istraživanje o pitanju ljudske slobode. Takođe nastavljam da se bavim filmom i književnošću", rekao je Knežević.

Na pitanje da li se isplatilo pisanje i snimanje filma o turbulentnim devedesetim godinama prošlog vijeka on kaže:

"Svako istinsko stvaralaštvo nepovratno širi biće stvaraoca i onoga ko sa tim djelom dolazi u dodir. U tom pogledu pisanje knjige i pravljenje filma su se svakako 'isplatili'".

On je u intervjuu za Politiku i otkrio kako je došlo do naslova - "Vidimo se u čitulji."

Na pitanje ko je kumovao tom naslovu on kaže:

"Pripadnik paravojnih formacija 'Žuti mravi' koji me je na rastanku pozdravio tom sintagmom".

Film je osvojio mnoge nagrade u zemlji i svijetu ali je ipak bilo onih koji su tvrdili da propagira kriminal.

"'Vidimo se u čitulji' prikazuje kriminal u času njegove kulminacije i sa tri sahrane pokazuje kako se okončava takav život. Valja se zapitati kakvu alternativu naša kultura nudi mladima kada ih magnetski privlači život koji se okončava čituljom. A privlači ih zato što pojavljivanje u novinskoj čitulji znači slavu, makar i posthumnu, i kroz nju pobjedu nad zaboravom i smrću. Ni 'Kum' pa ni 'Skarfejs' se baš ne okončavaju hepiendom, ali već decenijama hipnotišu gledaoce. Moralisanje i ideologija, pored toga što ubijaju umjetnost, nikada nikog nisu odvratili od kriminala. Teško je boristi se protiv ogromne privlačnosti zla, pogotovo kada se iza zlog delanja krije žudnja za pobjedom nad ništavilom smrti. Zlo se potiskuje samo još snažnijom silom, onom koja zaista može da prevaziđe smrt. Koliko je umjetnika sposobno da tu silu pronađe? Traganje za njom i njeno opisivanje biće tema mog budućeg filma i romana", rekao je Knežević.

Među onima koji se pojavljuju u filmu su i Kristijan Golubović, Buca Džambas, Željko Rutović, Boris Petkov.

Upitan da napravi paralelu između ljudi sa margine tog vremena i danas, Knežević kaže da je samo nekoliko njih shvatilo da je glavna tema filma pokušaj da se pobijedi smrt.

"Bane Grebenarević, najmlađi akter filma, ponavlja sintagmu 'obični smrtnici'. Pitao sam ga šta pod tim podrazumijeva. Rekao mi je da su to oni ljudi koji za cijeli svoj život ne dožive koliko mi za jedan jedini dan. On želi da izbjegne sudbinu tih 'običnih smrtnika'. Dakle da postane 'besmrtnik'. Naslov filma 'Vidimo se u čitulji' zapravo znači: vidimo se tamo gdje moje ime, makar i kroz smrt, neće nikada biti zaboravljeno. Danas su ovakvi likovi sasvim rijetki. To je ono što nas razlikuje od devedesetih", rekao je Knežević, prenosi "Mondo.rs".