Hipotetski tuneli koji povezuju udaljena područja u svemiru mogli bi više-manje izgledati poput crnih rupa, što znači da je moguće da smo ih već uočili.
Srećom, tim fizičara sa Univerziteta Sofija u Bugarskoj smatra da postoji način kako možemo razlikovati ove dvije fascinantne pojave (u slučaju da crvotočine uopšte postoje).
Ako se dovoljno dugo igrate s Ajnštajnovom opštom teorijom relativiteta, moguće je pokazati kako prostorno-vremenska pozadina svemira može formirati ne samo duboke gravitacione rupe iz kojih ništa ne može pobjeći već i čudnovate vrhove na koje se ništa ne može popeti.
Za razliku od svojih tamnih rođaka, ova svjetleća uzvišenja izbjegavala bi sve što im se nađe na putu, izbacujući pritom struje čestica i radijacije.
Mada smo u svemiru uočili i snimili crne rupe, do sada nismo opazili ovaj fenomen koji označava njihovu suprotnost. Ali, naučnici nisu odustali od potrage ili razmišljanja o takvoj pojavi, piše "Science Alert".
Možda se nalaze posvuda u svemiru
U 1930-ima Ajnštajnov kolega Nejtan Rozen pokazao je da se zakrivljeni prostor-vrijeme crne rupe može povezati sa strmim vrhovima bijele rupe i formirati neku vrstu mosta, odnosno tunela.
Pod pravim okolnostima, materija bi mogla putovati kroz ovakve tunele bez gubitka informacija; odnosno bez oštećenja.
Naučnici iz Bugarske su stoga htjeli vidjeti kako bi opservatorije kao što je kolaboracija Event Horizon Telescope vidjeli ovakve tunele.
Napravili su pojednostavljeni model grla crvotočine i iznijeli različite pretpostavke o tome kako će ga materija okružiti prije nego što bude progutana.
Čestice zahvaćene ovim bijesnim vrtlogom proizvele bi snažna elektromagnetska polja koja bi se pojavljivala u predvidljivim obrascima, polarizujući svaku svjetlost koju emituje zagrijani materijal.
Upravo je praćenje polarizovanih radiotalasa dalo prve zapanjujuće slike crne rupe M87* 2019. i Strijelca A* ranije ove godine.
Ispostavilo se da bi tipična usta crvotočine bilo teško razlikovati od polarizovane svjetlosti koju emituje vrtložni disk koji okružuje crnu rupu.
Po toj logici, M87* bi mogla biti crvotočina. Zapravo, ovi bi se čudnovati tuneli mogli skrivati posvuda u svemiru, s druge strane crnih rupa.
Kako ih možemo razlikovati?
Mada nalikuju crnim rupama, postoje metode kojima bismo ih mogli razlikovati. Ali, za to bi nam trebalo i nešto sreće. Na primjer, kada bismo dobili dobru snimku kandidata za crvotočinu kojeg smo vidjeli putem gravitacione leće, jasnije bismo vidjeli svojstva koja ga razlikuju od crnih rupa.
Ali, za to bi nam bila potrebna gravitaciona leća, odnosno masa između nas i crvotočine koja bi dovoljno iskrivila njenu svjetlost da vidimo potrebne detalje, odnosno da zabilježimo koje crne rupe imaju zadnji izlaz.
Postoji još jedna metoda, za koju je takođe potreban sretan splet okolnosti. Kada bismo uočili crvotočinu pod savršenim uglom, bio bi pojačan potpis svjetlosti koja putuje preko njenog ulaza u našem smjeru.
Daljnje modeliranje moglo bi otkriti druge karakteristike svjetlosnih talasa koji pomažu izdvojiti crvotočine od crnih rupa.
Istraživanje naziva Polarized image of equatorial emission in horizonless spacetimes: Traversable wormholes objavljeno je u časopisu Physical Review D, prenosi "Index".
