Za siguran put je bitno i hlađenje kočnica. Kroz par pitanja i odgovora možemo objasniti šta se događa pri pregrijavanju kočnica i kako vozač to može izbjeći.
Kočnice se često mogu pregrijati nakon oštre vožnje ili spuštanja planinskom cestom. Nema boljeg načina sprečavanja te opasne situacije od kočenja motorom i jednostavno kontrolom brizne vožnje. Bubanj kočnice se teže hlade, a jedan od razloga prelaska na diskove upravo je pouzdanije vazdušno hlađenje. Dodatni problem bubanj kočnica je udaljavanje bubnja od pakni nakon zagrijavanja zbog termičkog širenja materijala. Ali, nastavimo objašnjavanje na diskovima kao češćem rješenju.
Zašto se kočnice zagriju?
Pločice, tj. kliješta stisnu disk i tako pretvaraju kinetičku energiju u toplotnu. Trenje grije materijale i problem nastaje kada se ta toplina iz zagrijanih kočnica ne stigne predati okolini.
Kako prepoznati pregrijane kočnice i kako auto tada koči?
Osim po njuhu i mogućem dimu (a po noći na drugim automobilima možete vidjeti i kako se diskovi užare do crvene pa i žute boje), vozač će pregrijane kočnice osjetiti i po tome kako nakon sekunde-dvije kočenja automobil teže usporava. Taj se problem zove blijeđenje kočnica ili brake fade (termin iz literature na engleskom). Radi se o tome da kočnice slabe kada pređu određeni toplinski prag. Npr., vozač počne kočiti i prvih par sekundi sve se čini ok, ali automobil zatim sporije usporava, kočiona sila se smanjuje, blijedi. Blijeđenje kočione sile primijeti se i u manje ekstremnim uslovima vožnje, kada su diskovi ili pločice potrošeni; tanji materijali mogu se brže pregrijati. Gubitak kočione sile iznad oko 815 °C (temperatura varira zavisno o sastavu pakni i leguri diska) inherentno je svojstvo čeličnih diskova. Za ekstremne trkaće uslove koriste se ugljični i keramički kompoziti (čija se kočna svojstva poboljšavaju s porastom temperature), ali ti materijali nisu praktični za putničke automobile iz dva osnovna razloga: slabi su i gotovo neupotrebljivi dok nisu zagrijani, a proizvodnja je kompleksna i skupa.
Šta se još događa kada se pregriju kočnice?
Dakle, s pregrijavanjem pada učinkovitost kočenja, a drugi problem nastaje zbog prenosa te ogromne topline na ostatak kočionog sistema, pa tako i na lajtunge; hidrauličke kočnice koriste ulje za aktuaciju, a to ulje u vodovima može zakipiti od topline koju generiraju kočnice, što stvara mjehuriće u ulju i prekide u ostvarivanju stiskanja kočionih kliješta. Ulje za kočnice treba kontrolisati i ako sporo vozite jer s vremenom gubi svojstva (okvirno, preporučuje se izmjena makar svake 2 godine).
Koliko kočnicama treba za hlađenje i šta je dobro raditi?
I konačno, treći problem koji nastaje je tzv. heat soak, ili natapanje toplinom. Potrebno je određeno vrijeme da se izvrši izmjena topline prema okolnom zraku i da se kočnice ohlade. Sa zagrijavanjem se materijal širi. Kada vozilo miruje nakon što je kočenje zagrijalo diskove, dulje im treba da se ohlade, jer ih ne hladi rotacija, i prividni vjetar od kretanja vozila. Tome i služe ventilacijski kanali i bušene rupe na diskovima za sportsku primjenu. U tom su smislu kočnice “natopljene” toplinom i prije će se pregrijati kada se još uvijek vruće počnu koristiti. Pripazite i na parkiranje nakon vožnje uz korištenje ručne kočnice, koja koči stražnje kotače. Na mjestima na kojima pakne stisnu disk će se disk hladiti drugom brzinom, tj. tamo će se sporije stezati i tako može doći do deformacije diska koja se osjeti kao vibracije na pedali kočnice, jer disk više nije ravan. Može doći i do pucanja diska, a materijal pločica koje stišću disk može se rastaliti. Kada su kočnice pregrijane, ako je moguće i ako uslovi to dozvoljavaju, ne gasite automobil nego napravite par sasvim laganih kilometara da se kočnice ohlade.
Zaključak: Ne postižite brzine previsoke za situaciju, računajte na kočenje motorom, pogotovo na nizbrdicama, i redovno kontrolišite stanje kočionog sistema.
