Nedavni ruski raketni napad na Ukrajinu, u kojem je korištena balistička raketa srednjeg dometa Orešnik (IRBM), izazvao je značajnu pažnju zbog svojih političkih i strateških implikacija.
Tokom više od 1.000 dana sukoba u Ukrajini, ruski predsjednik Vladimir Putin više puta je upozoravao zapadne saveznike Kijeva na ozbiljne posljedice, uključujući i potencijalnu upotrebu nuklearnog oružja, ukoliko se rat "eskalira“ isporukom sofisticiranijeg naoružanja Ukrajini. Ova prijetnja postala je intenzivnija u novembru, nakon što je administracija predsjednika SAD Džoa Bajdena odobrila Ukrajini upotrebu američkog naoružanja dužeg dometa za napade na mete unutar Rusije. Kao odgovor, Putin je izmijenio rusku nuklearnu doktrinu i lansirao novu balističku raketu Orešnik sa nuklearnim kapacitetom prema Ukrajini.
Raketa je pogodila fabriku odbrambene industrije Južmaš u Dnjepru, koja je nekada proizvodila napredne sovjetske rakete poput SS-20 (na zapadu poznate kao „sotona“).
Putin je u govoru u Kremlju, tvrdio da napad pokazuje tehnološku superiornost Rusije, opisavši raketu Orešnik kao proizvod "najnovijih dostignuća“ i pohvalivši njenu sposobnost da izbjegne moderne sisteme protivvazdušne odbrane.
Komandant Strateških raketnih snaga, general Sergej Karakaev, potvrdio je Putinove tvrdnje, izjavivši da Orešnik nema pandan u svijetu i da je već pokrenuta masovna proizvodnja.
Protivrječne procjene
Američki i ukrajinski obavještajni izvori protivrječe ruskim tvrdnjama o Orešniku.
Portparol Pentagona Sabrina Sing identifikovala je raketu kao varijantu interkontinentalne balističke rakete (ICBM) RS-26 Rubež, prilagođenu za kraće domete. Ukrajinska vojna obavještajna služba (HUR) izvijestila je da se zapravo radi o derivatu raketnog sistema Kedr, razvijene za modernizaciju modela Jars.
Analitičari smatraju da raketa nije revolucionarna inovacija, već prilagođena verzija postojeće tehnologije.
ISV ističe da je napad, iako operativno značajan, prije svega usmjeren na propagandu, a ne na tehnološki iskorak.
Poruka je shvaćena kao jasna prijetnja ukrajinskim saveznicima: "Nemojte nas testirati".
Putinova strategija i reakcije Zapada
Ali, skoro tri godine nakon početka sukoba, ovi događaji su poprimili poznati ritam. Svaki put kada bi Ukrajina postavila zahtjev – prvo tražeći tenkove, zatim borbene avione, zatim kasetne municije, a potom i oružje dugog dometa – njeni saveznici bi se mučili da odluče da li da ih odobre, plašeći se da će to eskalirati sukob i izazvati rusku reakciju.
Svaki put, kada bi Zapad konačno prihvatio zahtjeve Ukrajine, najkatastrofalnije ruske prijetnje se nisu ostvarile. Ono što je jedne nedjelje bilo tabu, sljedeće je postalo normalno.
Katerina Stepanenko iz Instituta za proučavanje rata (ISV) ukazuje da je ovo dio ruske strategije poznate kao "refleksivna kontrola“, koja ima za cilj da prisili Zapad da djeluje u skladu s ruskim narativima, čak i na štetu sopstvenih interesa.
"Zapadne rasprave i odlaganja u vezi s vojnom pomoći Ukrajini dokaz su uspjeha ruske strategije", rekla je Stepanenko.
U četvrtak je Rusija pokrenula veliki napad na ukrajinsku energetsku infrastrukturu, što je Putin nazvao odgovorom na odluku SAD da odobri Ukrajini napade oružjem dugog dometa. Ipak, analitičari smatraju da Rusiji nije bio potreban povod za takve napade u prošlosti.
Kako je istakao bivši direktor NATO centra za razoružanje Vilijam Alberk, ograničenja postavljena na američke rakete ATACMS – koje omogućavaju napade samo na teritorije pod ruskom okupacijom unutar Ukrajine – bila su "besmislena“ i išla u korist Rusiji.
"Dajući Ukrajini ATACMS, ali dozvoljavajući im da napadaju samo dijelove Ukrajine pod kontrolom Rusije, poslali smo Rusiji poruku: ‘Znate šta? Ako se samo pomjerite nekoliko metara preko te granice, bićete bezbjedni'“ rekao je Alberk za "CNN".
On je rekao i da je siguran da ruski komandanti nisu mogli da vjeruju koliko su srećni.
“’Znači, ako ovdje postavim svoje komandno sjedište, raznijeće me, ali ako ga postavim kilometar dalje, biću dobro? Zaista? Sjajno!'“, kaže Alberk.
"Putin ne blefira“
Međutim, ima i analitičara koji smatraju da Putin ipak ne blefira. Jedna od posljednjih Putinovih prijetnji je bila ta da će ako Ukrajina dobije nuklearno oružje, Rusija upotrijebiti sve svoje oružje za masovno uništenje. Hrvatski vojni analitičar Marinko Ogorec je na "N1" televiziji o tome govorio.
"To zvuči ozbiljno i jeste ozbiljno. Ako bi se desila situacija da neko isporuči nuklearno oružje Ukrajini, onda smo na pragu nuklearnog rata. Nadam se da će razum prevladati i da do toga neće doći“, rekao je Ogorec.
Komentarisao je i upotrebu Orešnika.
"Orešnik očigledno nije bio namijenjen Ukrajini, već zapadnim zemljama, pokazao je šta ovaj sistem može, koliko brzo može da dostigne svoj cilj. I ova trenutna Putinova prijetnja, da ako Orešnik treba ponovo da se koristi, da će ga primijeniti na najviše komandne funkcije, na sistem odlučivanja u Ukrajini, to takođe treba shvatiti ozbiljno“, rekao je Ogorec.
Na pitanje kakva je opasnost od eskalacije rata i uključivanja NATO i ЕU, Ogorec je odgovorio:
"Nažalost, prilično velika. Ne treba se zavaravati. Ako Rusija i njeno rukovodstvo procene da je Rusija egzistencijalno ugrožena, vjerovatno će posegnuti za kompletnim nuklearnim arsenalom. Nadamo se da se to neće desiti. Putin u ovom trenutku, bez obzira na to na koji način povlači i preskače te crvene linije, ipak ne blefira. Ako bi Rusija bila egzistencijalno ugrožena, vjerovatno bi upotrijebili nuklearni arsenal. To bi bilo uništenje jedne kompletne civilizacije“, rekao je Ogorec.
Kolumnista "Blumberga" Andreas Klut misli da Putinove prijetnje nuklearnim oružjem nisu samo blef.
“Da li Putin samo blefira? Da li Kim? A šta je sa Sijem? Teško je reći. Međutim, kako se ispostavilo, Rusija, Sjeverna Koreja i, u manjoj mjeri, Kina imaju nešto zajedničko osim zajedničke mržnje prema SAD: saznanje da bi u punom konvencionalnom (znači nenuklearnom) ratu protiv Amerike izgubili. Dakle, oni formiraju strategije da nadoknade tu slabost nuklearnim oružjem. Ideja nije napasti SAD interkontinentalnim strateškim oružjem, jer bi to izazvalo odmazdu i totalno uništenje. Umjesto toga, cilj je odvratiti supersilu ili okončati tekući rat protiv nje pod sopstvenim uslovima, uz vjerodostojnu prijetnju da će upotrijebiti taktičke nuklearne bombe — obično sa manjim bojevim glavama i kraćim dometom — na ratnom polju. Ti udari bi imali za cilj da šokiraju Vašington i natjeraju ga da se povuče, umjesto da rizikuje eskalaciju u punu nuklearnu razmjenu i međusobno uništenje”, naveo je Klut.
