Prošlog mjeseca navršile su se dvije godine od tragedije koja je potresla svijet i zauvijek promijenila život sveštenika Hristodulosa Papajoanua. Tog dana, u nesreći koja je zatražila 57 života, među poginulima je bio i njegov sin Kiprijanos. Ova tragična sudbina ne samo da je duboko dirnula porodicu, već je odjeknula i u Grčkoj, ali i širom pravoslavnog svijeta.
Kiprijanos, mladić pun snova i planova, bio je na pragu braka, završavao je studije i planirao da postane sveštenik. Sudbina je, međutim, odlučila drugačije. Njegov život je nasilno prekinut te kobne februarske večeri u dolini Tempi, kada se putnički voz, pun mladih ljudi sa nadama i željama, sudario sa teretnim vozom.
Otac Hristodulos, iako duboko potresen gubitkom, pronašao je snagu da progovori o svom bolu. U emisiji "Istine sa Zinom" na Star televiziji, kroz suze i tugu, sveštenik je podijelio bol koji nosi u srcu. "Ovaj događaj nas je obilježio", rekao je, osvrćući se na tragediju koja je zauvijek promijenila njegovu porodicu i život.
Reči nesrećnog oca, ispunjene tugom, ali i dubokom vjerom, svjedoče o njegovoj borbi da pronađe snagu u Gospodu.
– Bio je to najtužniji događaj mog života. U praksi sam vidio da me Bog ojačao ovih posljednjih dvije godine da prebrodim gubitak – rekao je sveštenik Hristodulos. Iako su prošle dvije godine, tragovi tragičnog trenutka ostali su neizbrisivi u njegovom srcu.
Teške riječi o tragediji ne dolaze samo iz očevih usta, već i iz samog iskustva koje je duboko urezano u dušu svakog roditelja koji je preživio gubitak. "Kiprijanos je planirao da se oženi, završavao je studije i imao namjeru da postane sveštenik. Međutim, njegov život je naglo prekinut, ostavljajući za sobom samo uspomene i neostvarene snove", rekao je otac Hristodulos, govoreći o planovima svog sina koji, nažalost, nikada neće biti ostvareni.
Najsuroviji trenutak bio je, kako je ispričao, kada je preuzeo tijelo svog sina. Iako je srce bilo slomljeno, otac je, kao sveštenik, morao da bude snažan.
– Tijelo sam preuzeo cijelo – rekao je, osvrćući se na trenutak kada je držao svog sina. U njegovim očima ta slika zauvijek je ostala urezana.
– Ruke su mu bile crvene, kao kad odeš na more, budeš na suncu i izgoriš. Mirisao je na hemikalije.
Ipak, najpotresniji trenutak u njegovoj ispovijesti bila je priča o molitvenoj brojanici koju je Kiprijanos nosio. Iako su opekotine prekrivale ruke, brojanica je ostala neoštećena.
– Bila je na njegovoj ruci, nije izgorjela – rekao je Hristodulos, govoreći o neobjašnjivoj svetoj zaštiti koja je, na neki način, ostala sa njegovim sinom i poslije tragičnog kraja.
Ova ispovijest ne samo da svjedoči o dubokom gubitku oca, već i o snazi vjere, koja se, uprkos neizmjernoj patnji, pokazala kao svjetionik u tami. Hristodulos je kroz svoju vjeru našao snagu da preživi najteži trenutak života. Iako je izgubio sina, nije izgubio vjeru, jer je vjerovao da je Bog uvijek uz njega, pružajući mu snagu da ide dalje.
Učiteljica se emotivnim riječima oprostila od svojih učenika: Nikola i Matej sjedili zajedno u klupi
Sjećanje na Kiprijanosa je, za sve one koji su ga poznavali i voljeli, zauvijek urezano u srcima. A priča o njegovom životu, snovima i pretrpljenoj tragediji neka bude podsjećanje na krhkost života i snagu koju samo vjera može da pruži u trenucima najveće boli.
(Religija.rs)
