“Moramo imati atomsku bombu, pa makar za to godinama izdvajali pola nacionalnog dohotka!” emfatična je rečenica Еdvarda Kardelja koja stoji u pozadini jugoslavenskoga nuklearnog programa.
Kako bismo razumjeli značaj naoko sulude izjave partijskog moćnika, moramo se podsjetiti na geopolitički položaj tadašnje Jugoslavije.
Nakon što je Josip Broz Tito rekao istorijsko “ne” Staljinu, puno toga se promijenilo. Raskol sa Sovjetskim Savezom, koji je rezultirao izbacivanjem Jugoslavije iz zajednice komunističkih zemalja, državu je stavio u nezavidan položaj.
Kao pripadnica Pokreta nesvrstanih, SFRJ je bila priklještena između dva hladnoratovska bloka, a ratne posljedice još su se itekako osjećale. Gotovo megalomanska odluka u tom trenutku bila je da se država posveti nuklearnim istraživanjima. Iza službene priče o jeftinoj energiji krila se, međutim, mogućnost za razvoj nuklearnog oružja, koje bi Jugoslaviji osiguralo moć i nezavisnost nakon raskida sa SSSR-om.
Godine 1948., na Titov zahtjev, gradi se Nuklearni institut u Vinči, mjestu petnaestak kilometara udaljenom od Beograda. Nakon što je dio opreme nabavljen, naučnici, koji su išli na stručna usavršavanja u Norvešku, počeli su raditi. Susreli sa nečim potpuno novim, barem u praksi, ali odlučno su kročili neutabanim stazama.
A onda je, dvadeset osam godina prije katastrofe u Černobilju, došlo do ozbiljna nuklearnog incidenta. Njegovo poprište bio je Institut nuklearnih nauka Boris Kidrič, kako se ustanova u Vinči tada zvala, pisao je portal Povijest.
Nepunih pet mjeseci prije incidenta, Institut je pustio u rad eksperimentalni reaktor nulte snage. To je, preciznije, svečano učinio Tito, što dovoljno govori o tome koliko je to značilo za međunarodni prestiž Jugoslavije. Na spomen-ploči je zapisano da je toga 17. maja 1958., u 9 sati i 16 minuta, postignuta lančana reakcija u prisutnosti Josipa Broza, što je bila jasna poruka da je u radu s reaktorom, sa oko 200 kilograma urana, bila ostvarena i zaštita od zračenja. Tome nije bilo tako: predsjednikov pritisak na dugme bio je simboličan, a zaštita operatera daleko ispod tada dostignute svjetskih nivoa.
Te kobne srijede, 15. oktobra 1958. godine, šestero mladih i neiskusnih naučnika, od kojih neki još nisu bili diplomirali, radilo je na eksperimentu na reaktoru u “Vinči”. Sve je teklo rutinski – do trenutka kad su mjerni instrumenti počeli pokazivati najveće vrijednosti na svojim skalama. Miris ozona ispunio je prostoriju, što je ukazivalo na to da je smrtonosna količina radijacije prisutna u zraku.
Mladi inženjeri brzo su reagovali i napustili prostorije, da bi postali svjesni stravične istine. Jedan od njih morao se vratiti, kako bi zaustavio daljnji rad reaktora i time spriječio katastrofu čije bi posljedice osjetila čitava zemlja. Diplomac Života Vranić, kojeg je zapala ta uloga, znao je da odlazi u sigurnu smrt.
Kako u Jugoslaviji nije postojala oprema za medicinsko zbrinjavanje ozračenih, jedina šansa za njihov spas bila je eksperimentalna klinika “Curie” u Parizu. Ondje su prebačeni dan nakon incidenta, a francuski liječnik Georges Mate došao je na radikalnu ideju – prvi put u istoriji medicine, napraviće transplantaciju koštane srži!
Premda su im u detalje objašnjeni rizici koje takav zahvat nosi, petoro Parižana – četiri muškarca i jedna žena – odlučilo je riskirati živote kako bi spasili potpune strance. Svi dosadašnji pokušaji transplantacije su, naime, imali smrtne posljedice kako za donatore tako za primatelje koštane srži. Njihova nevjerovatna plemenitost spasila je petoro naučnika, a siroti Života Vranić, koji je primio preveliku količinu radijacije da bi se zahvat uopšte pokušao na njemu, preminuo je u francuskoj bolnici, u dvadeset četvrtoj godini. Time je postao prva poslijeratna žrtva atomskog zračenja.
Danas se smatra da je nesreća u “Vinči” bila posljedica niza propusta u sistema zaštite od nuklearnog zračenja. Na dan gama-zračenja, naime, nijedan od dozimetrijskih uređaja za aktiviranje alarma ili automatsku kontrolu reaktora nije bio u funkciji.
Dok su se svjetski mediji ozbiljno bavili incidentom, u Jugoslaviji je istina, smatrana nacionalnom sramotom, dugo skrivana. Domaća javnost o nesreći je bila tek šturo obaviještena, kao i kasnije kad je došlo do katastrofe u Černobilju.
Stjepko Hajduković, jedan od ozračenih, godinama je bio prisiljen držati jezik za zubima o onome što se dogodilo.
Slobodan Nakićenović, tadašnji sekretar SKNЕ, nimalo nakićeno mu je rekao:
“Druže, objavljivanje bilo kakvih informacija o tome smatraće se neprijateljskim aktom. Komentarišite kad prođe tridesetak godina, a sada vam je bolje da šutite!”
