U Sent Luisu, u saveznoj državi Misuri, nalazi se najveća bošnjačka zajednica van granica BiH. Desetine hiljada imigranata doselile su se tokom i nakon rata devedesetih, organizovale su se kroz brojne asocijacije, pokrenule sopstveni biznis i, što je ključno – naučile kako funkcioniše američka politika: kroz donacije i lobiranje.
Upravo ovaj model političkog uticaja, prema navodima stranice Know More, doveo je do toga da određeni kongresmeni postanu direktni "portparoli" interesa jedne etničke grupe u BiH. Kao primjer se navodi kongresmen Еn Vagner, predstavnica Misurija, koja je godinama unazad smatrana saveznikom bošnjačke dijaspore.
„Njena borba za Dejtonski sporazum možda zvuči kao zalaganje za mir, ali u stvarnosti predstavlja klasičnu "politiku na zahtjev" – odnosno politiku koja se formuliše prema zahtjevima i interesima onih koji finansiraju kampanje“, navodi Know More.
Prema istom izvoru, Vagnerova izbjegava javne debate, rijetko komunicira sa sopstvenim biračima, ali, kako se ističe, „veoma dobro zna gdje je novac“. Danas je jedna od zagovornica nacrta zakona kojim bi se nametnule sankcije svima koji, kako se formuliše, „ugrožavaju mir u BiH“.
Ko je meta?
Na udaru tog zakona je, tvrdi se, predsednik Republike Srpske Milorad Dodik, ali i sama institucionalna autonomija Srpske. Dok bošnjačka zajednica u Sent Luisu aplaudira, postavlja se ključno pitanje: da li Vašington zaista vodi računa o interesima naroda u BiH – ili samo o interesima onih koji mogu da finansiraju izborne kampanje američkih političara?
„Kada političari u SAD-u govore o BiH, možda bismo trebali da ih pitamo: Ko vas je platio da to kažete?“, sugeriše KnowMore.
Ovakva vrsta politike, upozorava Know More, predstavlja direktno miješanje u unutrašnje poslove BiH. Zakon koji su predložili Vagner, zajedno sa kolegama Majkom Tarnerom, Krisom Belom i Džoom Okenklasom, otvoreno poziva na sankcije protiv legitimno izabranih predstavnika srpskog naroda u BiH.
Šta znači „ugrožavanje mira“?
U tekstu zakona se navodi da sankcije treba da se primjenjuju na „pojedince koji podrivaju mir ili institucije u BiH“. Ali šta zapravo znači „podrivanje mira“, posmatrano iz ugla predlagača zakona?
To, po mišljenju Know More, znači borbu za ustavnu autonomiju Republike Srpske, zalaganje za ravnopravnost entiteta i insistiranje na izvornom Dejtonskom sporazumu – onakvom kakav je potpisan, a ne onako kako ga vide bošnjački politički krugovi.
Ako predstavnik srpskog naroda insistira na poštovanju ustavnih ovlašćenja Srpske, treba li da bude sankcionisan? Ako odbija nametanje unitarnog uređenja, treba li da bude kažnjen? Sve to, tvrdi se, zbog toga što je određena etnička grupa u SAD-u uložila dovoljno novca u kampanje američkih zvaničnika da bi dobila njihovu političku naklonost.
Politika po mjeri donacija
Ovo nije demokratija, poručuje se u zaključku teksta. Ovo je politički dogovor na štetu srpskog naroda u BiH. Zakon koji predlaže Еn Vagner, upozorava autor, nije zakon o miru – već o kažnjavanju Srba koji odbijaju da budu „tiha manjina u sopstvenoj zemlji“.
Ko su ostali predlagači?
Majk Tarner, republikanski kongresmen iz Ohaja, trenutno je predsjedavajući Obaveštajnog odbora Predstavničkog doma. Poznat je kao žestoki zagovornik NATO-a i snažnog američkog angažmana u Еvropi. Podržava širenje uticaja SAD-a na Balkanu kao strateški važnom regionu u konkurenciji sa Rusijom i Kinom.
Kris Bel, demokratski kongresmen iz Teksasa, bivši je advokat i novinar, koji se zalaže za transparentnost u vlasti. Iako nije bio aktivan u pitanjima vezanim za Balkan, potpisivanjem ovog zakona pokazao je spremnost da podrži narativ o "zaštiti mira", iako on u osnovi sadrži elemente političke selektivnosti.
Džo Okenklas, mladi demokratski kongresmen iz Masačusetsa, ranije oficir marinskog korpusa, zastupa stavove tzv. "liberalnog intervencionizma" – podržava spoljnu politiku koja insistira na "ljudskim pravima" i "demokratskim vrijednostima".
.webp)
