Grupa srpskih mladića je, 23. marta 1999. godine, dan prije početka bombardovanja Jugoslavije od strane NATO alijanse, vozom krenula na Kosovo i Metohiju. Sva hrabrost, patriotizam, ali i strah i vojnika i njihovih porodica, na jednostavan način je zabilježena u dokumentarnom filmu "Voz".
U dokumentarcu koji je objavljen 2015. godine i koji traje desetak minuta, bez puno riječi, vidi se sva drama mladića koji, u želji da odbrane svoju domovinu, vozom putuju u nepoznato.
Vojnici se ukrcavaju. Voz kreće sa stanice Topčider u Beogradu.
U nekim kupeima atmosfera je živa. Mladići pjevaju "Vidovdan" i "Srpska se truba sa Kosova čuje".
Međutim, nisu svi raspoloženi. Na nekim licima vojnika vidi se zabrinutost.
Voz prolazi kroz Srbiju, zaustavljajući se na stanicama.
A na stanicama rodbina čeka svoje najbliže...
Jedna porodica dodaje vojniku kćerku. Prihvata je kroz prozor voza. Mladi otac nježno privija dijete uz sebe i dugo je, najnježnije, grli i ljubi. Sve emocije se vide na njegovom licu.
Voz nastavlja dalje. Noć je. Porodice vojnika su i na sljedećoj stanici.
- Ujko je kod tebe. Ništa ne brini! - uverava otac svog sina vojnika, pozdravljajući ga kroz prozor.
- Zaspao sam čim sam izašao iz kasarne - odgovara mladić i dodaje: "Nisam gladan, mama. Žedni smo svi".
Rođaci mu dodaju vodu kroz prozor voza.
"Nemoj da plačeš", neko od rođaka savjetuje majku. Ona, pokušavajući da sakrije strah, ali ipak glasom koji je izdaje, izgovara: "Ćao, sine, srećan put. Budi dobar i slušaj. Nemoj da se sekiraš. Ćao".
- Čuvajte glave! - dodaje otac zabrinuto.
- Budi dobar, sine, samo slušaj i budi nam dobar, srce majkino! - izgovara glasom koji već "puca" pod teretom straha i emocija.