Postoje ljudi koji vam iz dana u dan dokazuju da granice ne postoje. Koji su svima motiv da u životu sve može da se postigne snagom svoje volje. Jedna od tih osoba definitivno je i Nemanja Filipović.
Popularni Cone, rođen je prije 35 godina u Beogradu, a već na početku života našao se u velikom problemu. Greškom ljekara postao je osoba sa invaliditetom, ali i pored cerebralne paralize on je, uz pomoć porodice i prijatelja, uspio da se digne iz svih problema.
Na nedavno održanom 37. po redu "Beogradskom maratonu" Nemanja je još jednom pomjerio granice i uspio je da završi "Trku zadovoljstva"!
U razgovoru za Kurir otkrio je kako se ova, možda i najljepša priča Beogradskog maratona odigrala, ali i brojne druge zanimljivosti iz svog života.
- Već godinu dana sam to planirao. Zahvaljujući drugu koji se profesionalno bavi atletikom i koji me je vodio na humanitarnu trku od Ušća do Zemunskog keja i nazad, dobio sam ideju da se oprobam i na maratonu. Tu humanitarnu trku za malog Vasilija smo zajedno završili, prijatelj me je gurao, ja sam bio u mehaničkim kolicima, sada sam po prvi put do cilja došao bez pomoći, u električnim kolicima.
- Završio sam "Trku zadovoljstva", skoro dva i po kilometra sam uspio da pređem i zbog toga se osjećam fenomenalno! Taj osjećaj učestvovanja je neopisiv i imam želju i motiv da se sljedeće godine ponovo vratim na "Beogradski maraton", ali i da kilometraža bude veća, bar 21 kilometar. Na ovoj trci majka mi je bila podrška za ne daj Bože, ali sve je prošlo kako treba. Utisci su prelijepi i ovo je osjećaj koji ne može da se opiše - rekao je Nemanja.
Zatim se osvrnuo i na sport koji mu je tokom života mnogo pomogao.
- Pokojni otac me je uveo u sport, a ljubav prema sportu je kod nas porodična tradicija. Od samog rođenja sport je sastavni dio mog života i bez njega mi život ne bi bio potpun. Košarka mi je broj jedan, ali mi je i najprilagođenija za praćenje, ali sam išao i na druge sportove poput fudbala, vaterpola, tenisa, odbojke, rukometa... Ali sam za košarku ostao porodično vezan jer mi je pokojni otac bio u sportu kao trener, a potom i spiker u hali. Tako da je to dio porodične tradicije. Inače sam veliki navijač Partizana i nekada hala Pionir, sada Arena su mi kao druga, sigurna kuća. Еvo polako završavam 19. sezonu, nadam se da ću ući i u 20. a uskoro ću obilježiti jedan jubilej - 500. utakmicu uz KK Partizan - istakao je on.
Da je čovjek koji se ne predaje i koji ima više ciljeve dokazao je na još jedan način.
- Čovjek uvijek ima više ciljeve. Ja kao osoba sa invaliditetom imam više nego pristojan život. Izlazim normalno, družim se, zaposlen sam... Moji viši ciljevi su da sebe poboljšam, a samim tim bih i sve druge osobe sa lakšim ili težim invaliditetom motivisao da krenu mojim putem. Takođe, želim da probam da im olakšam taj život, a jedan od načina za tako nešto je sajt koji sam otvorio i koji se zove "Život na točkovima". Preko tog sajta svaka osoba može da se raspita kakve olakšice ima u životu. Sajt radi, ali se još uvijek popunjava, dobija svoj oblik. Sajt je priča preko koje će ljudima sa invaliditetom biti olakšan život i preko kog će oni moći da se motivišu i dodatno osamostale - naveo je Nemanja.
