Svake godine, za moj rođendan, okupila bi se rodbina i prijatelji, ali nikad nisam bila sigurna da li obilježavaju moje rođenje ili “Oluju”. Svi bi posjedali oko trpeze, otvorila bi se i neka flaša kupovnog vina da se nazdravi, ali nijedno nikada nije bilo ni blizu onog iz naše konobe. Tako kažu. Tada bi se prisjetili svih onih vrelih avgustovskih dana u koloni, straha, neizvjesnosti… Svih onih koji su poginuli, užasnih prizora i svega što je izgubljeno. Priču bi zaključili riječima “bar se ovo dijete rodilo živo i zdravo, eto, bar nešto dobro da izađe iz svega onoga, naš mali, posljednji Knindža”, dok im je nesiguran osmijeh igrao na usnama.

A priča kreće mnogo prije mog rođenja. Moji roditelji su živjeli u selu Prović kraj Benkovca. Za neupućene, u blizini Šibenika. Selo je etnički bilo pola hrvatsko, pola srpsko. Suživot u ovom selu najbolje oslikava činjenica da u njemu postoji zajedničko groblje, gdje su sahranjivani i Srbi i Hrvati, a pravoslavni sveštenik i katolički fratar su zajedno igrali briškulu. Tako priča moj otac Jovan o svom rodnom mjestu.

Dva metra od tate pala je granata

Međutim, kako je počeo rat, tako se u selu povukla debela i teška linija između ova dva naroda. Roditelji su ubrzo ostali bez posla samo zato što su Srbi. Okrenuli su se vinogradu i maslinjacima koji su ostali još od pradjeda i čukundjeda, te im to postaje glavni izvor prihoda. Paralelno sa svim ovim dešavanjima oni pokušavaju da dobiju dijete, a to ide malo teže s obzirom na činjenicu da oboje imaju više od 40 godina. Međutim, moja majka Stana uspjela je da ostane u drugom stanju dva puta prije mene i da ima dva spontana pobačaja. Jednom od stresa, jer su joj javili da je moj otac poginuo na ratištu. Ipak, “samo” je granata pala na dva metra od njega, a zemlja iz rova se obrušila i zatrpala ga. To ga je spaslo. Poslije je bio nagluv neko vrijeme, ali dobro.

Stana priča kako je tri godine spavala u trenerci i patikama, a kraj glave joj je bila torba sa najneophodnijim stvarima u slučaju da moj otac dođe s ratišta i kaže da mora da se krene. A onda, u njenom stomaku sam se razvila ja. Tada su donijeli odluku da je za mamu i mene bezbjednije da odemo kod maminih roditelja koji su živjeli u selu blizu Knina. U tom trenutku, to je bio najbezbjedniji kraj za Srbe. U Kninu i okolini, većinski su živjeli Srbi.Otac na ratištu, majka kod svojih roditelja, ja nemirna u maminom stomaku. Krkljanac kreće – Knin će pasti. Slavonci su krenuli za Srbiju, valjda, a izgleda da ćemo i mi Dalmatinci. Stres. Ja sve nemirnija u maminom stomaku, pa sam požurila, malčice, da vidim šta se to dešava napolju kao kakva radoznala mačka. I ta osobina radoznalosti će me pratiti kroz život.

Nas sedmoro veličanstvenih, posljednje bebe rođene u kninskoj bolnici prije “Oluje”

Dok se svi spremaju za put, mojoj mami kreću kontrakcije. Stana se odvaja od porodice koja kreće put Srbije, a boga pitaj u kom rovu je moj otac. Ona sama kreće u kninsku bolnicu da se porodi. U kninskoj bolnici utvrđuju da nema vremena za epidural niti bilo šta, zapravo, nema vremena ni za porođaj – granate već padaju u okolini. Ali ja nisam mogla da čekam. Ipak, srećom, porođaj protiče iznenađujuće brzo i bez bilo kakvih komplikacija. Zakmečala sam prvi put oko 13.30 sati. Niko nije baš siguran koje je vrijeme tačno bilo, pošto u takvoj situaciji nikome nije palo na pamet da gleda na sat. Stana je prebačena u bolničku sobu sa još šest porodilja i sedam beba. Nas sedmoro veličanstvenih smo posljednje bebe rođene u kninskoj bolnici prije “Oluje”.

Odmor od porođaja nije dugo trajao. Četiri sata poslije mog rođenja, naređena je hitna evakuacija bolnice jer kreće bombardovanje. Knin će sigurno pasti. Majka sa mnom u naručju u još krvavoj bolničkoj spavaćici, kreće sa ostalim pacijentima prvo u podrum bolnice. Stana je pričala kako su u bolničkim hodnicima doslovce preskakali sve one ranjenike koje su dovlačili s ratišta, iako u ovoj zdravstvenoj ustanovi skoro da više nije bilo medicinskih radnika da im vidaju rane.

U podrumu bolnice su se tiskale porodilje, bebe, nekoliko medicinskih sestara, stari i bolesni. Bez igdje ičega i bez igdje ikoga. A napolju grme detonacije.

Moja mama Stana je znala da mora da bude u tom autobusu

U nekom trenutku stiže vijest da će doći autobus koji će ih izvesti iz Knina. I stvarno bi tako. Međutim, kada je autobus polupanih prozora i došao, rečeno je da u njega mogu da uđu isključivo medicinski radnici, a vozač se preprečio na ulazu u vozilo i nije dao nikome drugom da uđu. Stana, drčna krajiška žena, prišla mu je i dok je u jednoj ruci držala mene, drugom je iz sve snage udarila vozača koji je zapištao od bolova. Ne zna odakle joj snaga, nije ni razmišljala, samo je zamahnula i nadala se najboljem. Znala je samo da mora da bude u tom autobusu koji je možda posljednji koji je krenuo iz mog rodnog grada. Tako je Stana ušla u autobus, a za njom i ostale porodilje. Vozač nije imao druge nego da upali autobus i krene prema Bosni.

U međuvremenu, moj otac je negdje na ratištu, čekaju se naređenja koja slabo stižu osim, tada već izlizanog – “Za Krajinu!”. Oko njega momci od 18 godina, izvučeni iz srednjoškolskih klupa. Postaje jasno da su ostavljeni da budu topovsko meso i da goloruki brane nešto što je već dogovoreno da je izgubljeno. Kreće povlačenje. Jedino mu se mota po glavi gdje je moja majka. Da li je živa? Da li je beba dobro? Termin je uskoro. Kreće prema Kninu da je nađe, ali, srećom, nailazi na mog ujaka koji mu govori da je moja majka otišla na porođaj u Knin, ali da ne zna ništa više. Ubjeđuje ga da u Knin ne ide, jer je već pao, ako je moja majka živa, u koloni je prema Bosni. Tako Jovan kreće, u vojnoj uniformi države koja više ne postoji, pješke put Bosne.

Kada je prešao u Bosnu, priča Jovan, sjeo je u hlad nekog drveta da odmori. Nije bio svjesan da je zaspao. Spavao je, ne zna koliko. Možda dva sata, možda dva dana. Datume već odavno nije znao. Probudio ga je neki dobar čovjek iz kolone. Prevezao ga je na svom traktoru do Banjaluke.

Od Knina do Banjaluke Stana najviše pamti žeđ. Avgustovska žega, a nigdje česme – samo cesta i nepregledno more ljudi. Nije jela ni pila već neko vrijeme. Od imovine kod sebe ima samo torbicu u kojoj su dokumenta države koje više nema i, neobjašnjivo, u toj torbici, bio je i srebrni krst iz manastira Krke, duhovnog ognjišta spskog naroda u tom dijelu Hrvatske. Obučena je i dalje u krvavu bolničku spavaćicu, a mene nema u šta da presvuče. U nekom trenutku, shvata da od stresa nema mlijeka i nema kako mene da nahrani. Medicinske sestre iz autobusa nastavljaju da rade svoj posao, pa tako nabavljaju mlijeko u prahu za bebe. Ali ne i nešto za presvlaku beba. Meni od vrućine i prljavštine izlaze plihovi po stomaku.

Poslije nekoliko dana puta do Banjaluke. U tom gradu smo mama i ja smještene u njihovu bolnicu. Stana je zdrava, ozbiljno dehidrirana, ali dobro. Ja sam izgubila na težini, imam neku “šugu” po koži, ali preživjeću. Kroz par dana, bile smo kao nove.

Na spisku je pisalo “Stana Dobrota i ž. beba”

Utom, u Banjaluku stiže moj otac. Tamo se Jovan odmah baca na češljanje spiskova izbjeglica u Crvenom krstu. Traži ime moje majke. Tamo nalazi ime “Stana Dobrota i ž. beba”. Trčeći kreće u banjalučku bolnicu i tada me prvi put vidi. Ja već ima više od nedjelju dana. Majka kaže da su mu krenule suze. Otac kaže da to nije tačno, nije plakao, njegova verzije priče je da me ja samo poljubio među “najljepše, buljave, plave oči” kojim sam ga netremice gledala. Oboje su saglasni oko toga da je nedugo zatim u bolničku sobu uletjela medicinska sestra i metlom krenula da tjera mog oca vičući “zarazićeš bebe!” Zašto? Pa, ispostavilo se da je moj otac došao direktno iz rova, nije se kupao neko vrijeme, a blato i znoj su formirali sloj na njemu “debljine dva prsta”.

Okupao se u vojnoj kasarni i presvukao. Kaže da je onda ukrao sa nekog traktora deku. Prekrsti se svaki put kad to kaže kao da je počinio najveći grijeh. Trebalo mu je to ćebe jer moja majka nije imala u čemu da me iznese iz bolnice.

Dogovoreno je da moja majka sa mnom ostane još neko vrijeme u Banjaluci kod starih poznanika u stanu, dok će moj otac otići sam u Srbiju da pronađe rodbinu i da nam nađe novi domu u novoj zemlji. Tako je i bilo. Otac je u Srbiji naišao na Momira i Dušanku iz Lazarevca. Njih dvoje, kao stariji bračni par, u tim mutnim vremenima, imali su prvi mali sabirni centar u svom stanu kroz koji je prošlo 28 porodica uključujući i moju.

Konačno smo bili porodica na okupu poslije nekih 15 dana puta u nekoj drugoj zemlji, u tuđem stanu. Ali bili smo zajedno. Momir i Dušanka postaju naši kumovi, krstili su me, a do smrti su me tretirali kao svoje peto unuče.

Majka me je odvela u “našu” kuću. Nisam osjetila ništa

Prvi put sam vidjela svoj rodni kraj kad sam imala sedam godina. Majka me je odvela u “našu” kuću. Nije djelovala kao kuća. To su bili samo sivi, zapaljeni zidovi, bez krova. Pokazala mi je prostoriju koju su spremali da bude moja soba, ali tamo su bili samo đubre, zapaljeni zidovi i na njima grafiti poput “Dinamovog” grba i “Srbuj – gladuj, sad je kasno, Čejo”. U mom sedmogodišnjem umu nisam imala pojma šta to znači, ali mi se ta rečenica nekako urezala u glavu. U Kninu nisam osjetila nikakve emocije. Nisam osjetila da je to moj grad, da je tu moja kuća. Tako nešto ne osjećam ni prema Beogradu, ni prema Lajkovcu niti Lazarevcu. Nijedan grad nije moj i svaki jeste na neki način.

Sa godinama sam shvatila zašto su za moj rođendan svi bili sjetni i zašto je bila poneka suza. Moj rođendan i ja smo samo živi podsjetnici na “Oluju”.

Za sve ove godine, za moju porodicu je ključno da ne mrzimo. Godine po tuđim kućama se ne zaboravljaju. Godine siromaštva se ne zaboravljaju. Čekanja u redovima ispred Crvenog krsta se ne zaboravljaju. Traume i bolesti se ne zaboravljaju. I to što nam ovdje ispred kuće ne uspjeva maslina se ne zaboravlja, pa čak ni to. Mnoge stvari ne mogu biti zaboravljene, ali ne mrzimo.

Godinama smo bili podstanari. Suštinski ja nikad i nisam živjela u svojoj kući, a evo i zašto. Moji su se na kraju skućili u Lajkovcu baš kada sam ja krenula na studije u Beograd, gdje sam i dalje podstanar. I, pravo da kažem, poslije skoro 27 godina takvog nomadskog života posjedovanje nekretnine mi se čini kao nešto previše obavezujuće i sputavajuće. Možda čak i malo nezamislivo. Kako uopšte izgleda život kad ti ne stoji pola stvari u kutijama?

– Na kraju dana, za moje roditelje i dalje svaki povratak u zavičaj je sreća, ali istovremeno “nije to to”. Nešto mu fali i nešto je izmijenjeno, samo im se ne da da detektuju šta to tačno. Meni je svejedno. Ja ne pamtim to drugačije vrijeme. Ja sam samo u turista u svom rodnom gradu, kao uostalom i u bilo kom drugom jer nijedan ne doživljavam domom – završava svoju priču Aleksandra Kresović za Blic.

(Foto: Đorđe Kojadinović)