D. D. nestao je u noći između 2. i 3. februara, a zatim je na pančevačkom keju pronađen njegov bicikl. Odmah su alarmirane službe zbog sumnje da se dogodilo najgore. Njegova majka je sve vrijeme sjedila na keju, nadajući se da će se dječak odnekud pojaviti. Međutim, sutradan je njegovo tijelo izvučeno iz rijeke, a život porodice Drljić je zauvijek promijenjen.

- U subotu 29. januara dali smo sinu godinu u krugu porodice. Kada odeš na groblje i kada vidiš sliku njegovu, onda te stvarnost udari u glavu i tek onda je najgore. Najteži je taj trenutak kada gledaš spomenik i sliku. Sada kada su bili praznici preplakala sam 31. i 1. kao i Badnje veče, a onda je bila njegova slava Sveti Jovan. Tu sam nekako gledala da se suzdržim. Prvi put je sve izgubilo svoju čaroliju. Rad i posao su me jedino održali, jer dok radiš zaboraviš stvarnost, makar na kratko - kaže ona za Alo.

- Drug koji mu je svirao na sahrani, svirao mu je za godišnjicu. Sjećam se da sam na grobu ostala sam kad su svi otišli i da sam ga zamolila da dva puta odsvira pjesmu. To me je tada nekako smirilo - priča neutješna Danijela za Alo.

Kaže, sada se trudi da pomogne drugoj djeci, da tako bude korisna i nađe utehu.

- Sinovljev najbolji drug živi tu kod mene u kraju. Njemu sam poklonila knjige kako bi on lakše učio, a danas, sutra, neka i on pokloni nekom djetetu, pa da, eto, ide nekako dalje, da bude nešto dobro od svega. Teško je kada ideš ulicom i vidiš decu. U svakom tražim barem malo od svog sina, kad ih sretnem, naježim se. Isto tako voze bicikl, plavi su, ista frizura, figura... izdaleka kad ih pogledam, pomislim da je on. Uhvatim sebe da piljim, pa spustim pogled, bude me sramota - kaže ona.

Dječak je prije nego što je skočio s mosta ostavio oproštajno pismo na 17 strana, što je duboko potreslo i policajce koji su radili na ovom slučaju.