Košarkaška bajka iz Manile nije završena zlatnim potpisom srpskih košarkaša, ali srebro osvojeno na Svjetskom prvenstvo za sva vremena će se pamtiti kao jedan od najvećih uspjeha u istoriji srpskog sporta. Na prste jedne ruke daju se prebrojati oni koji bili spremni dati ruku u vatru za prognozu da će tim selektora Svetislava Pešića igrati posljednju utakmicu Mundobasketa. Ipak, to se na kraju desilo, a među glavnim akterima velikog uspjeha našao se i Marko Gudurić.
Na prste jedne ruke daju se prebrojati oni koji bili spremni dati ruku u vatru za prognozu da će tim selektora Svetislava Pešića igrati posljednju utakmicu Mundobasketa. Ipak, to se na kraju desilo, a među glavnim akterima velikog uspjeha našao se i Marko Gudurić.
Košarkaša Fenerbahčea uveliko se vratio svojim klupskim obavezam u Fenerbahčeu, a za ATV kaže da su utisci iz Manile još uvijek svježi. Bez dileme poručuje-bila je to priča koju će da pamtim čitav život.
„Bilo je to posebno ljeto koje ću da pamtim cijeli život. Bilo je svega. Od teških momenata, povreda i odustajanja pa do raznoraznih komentara. Otišli smo na Svjetsko prvenstvo bez nekih velikih očekivanja što se kraju ispostavilo da je bilo odlično za nas. Nakon toga sva ta dešavanja sa Borišom, pa poraz od Italije nakon kojeg smo mislili da idemo kući, a onda je uslijedio potpuni preokret. Nakon poraza od Italije i svega što se desilo sa Borišom postali smo prava ekipa. Mi smo oduvijek bili prava ekipa, ali tada smo zbili redove i konačno smo počeli da shvatamo i da vjerujemo u sistem koji je selektor pokušavao da implementira od prvog dana. Na kraju smo uz ludačku energiju, Alekse prije svega, a onda svih nas uspjeli smo da ostvarimo veliki uspjeh“, priča Gudurić za serijal ATV-a „Na ivici terena“
Nije bilo lako košarkaškima Srbije u Manili, a najteže je bilo Boriši Simaniću koji je vodio životnu bitku tokom Svjetskog prvenstva. Udarac koji je dobio na utakmici sa Južnim Sudanom koštao ga je bubrega, a Marko Gudurić i dalje sa nevjericom priča o tom događaju.
„Boriši je bilo najteže i njegovoj porodici. Ta prva noć, saznali smo da je operisan i da je dobro, pa onda da je došlo do komplikacija i da je stanje kritično. Kažem, njemu i njegovoj porodici je bilo najteže. Oni su odmah došli u Manilu. Nevjerovatno je to što se desilo. To je neki udarac koji mi dobijemo maltene svaki dan na treningu i stotine takvih udaraca dobijemo tokom sezone. Ipak, najvažnije je da je on sada dobro, da se oporavio, da je pozitivan i da sve ide u dobrom smjeru.“ Kaže Gudurić.
Ipak, u svakom zlu ima nešto dobro, pa je tako životna drama Boriše Simanića dala motiv više svim košarkašima Srbije da na terenu ostvare uspjeh za sva vremena. Jedan trenutak, priča Marko, bio je poseban-poruka podrške koju je Boriša poslao saigračima iz reprezentacija iz bolničkog kreveta.
„To ništa nismo preuveličali. Stvarno je tako bilo. Mi tih dana maltene ništa nismo znali. Znali smo kakvo je stanje, ali nismo ništa čuli od njega. Boriša nije imao telefon kod sebe i nije se javlja četiri-pet dana. Onda je došla ta četvrtfinalna utakmica sa Litvanijom uoči koje nam je poslao poruku. U roku od petnaestak sekundi svi smo odgovorili, tako sam imao utisak. Bilo je ono 'Hvala Boki, drži se!'. Bio je zaista poseban osjećaj i ta poruka nas je još dodatno zbližila i motivisala da igramo i za njega i da osvojimo medalju. Bio je to zaista lijep gest, da u toj svojoj borbi za život pronađe snagu da nama pusti poruku i hvala mu na tome“, kaže Gudurić.
U nokaut fazi košarkaši Srbije očitali su lekciju Litvaniji, potom i Kanadi, a onda su u velikom finalu izašli na megdan Njemačkoj. „Panceri“ su, ipak, ostali nepremostiva prepreka.
„Mi smo gledali polufinale između Njemačke i Sjedinjenih Američki Država i nekako smo bili pola-pola po tome koga smo više priželjkivali. Iskreno, ja sam više htio da igramo protiv Sjedinjenih Američkih Država i navijao sam za njih protiv Njemačke. Smatram da bi naša prednost bila u tome što nas ne poznaju, a mislim da bi nas i malo podcijenili. Uvjeren sam da oni ne bi mogli da sačuvaju Milutinova. Sa druge strane, Njemačka je fizički veoma moćna ekipa i dobro nas poznaju. I, igrački, i trenerski. Naravno, da ostaje žal. Imali smo šansu, bili smo tu do kraja u igri za zlato, ali bili su bolji u tom finalu i čitav turnir su odigrali odlično.. Na kraju krajeva, pokazali su najviše i završili su Svjetsko prvenstvo bez poraza“, kaže Gudurić.
„Srebro sija kao zlato“ floskula je toliko puta izlizana kroz novinarske tekstove kada se traži alibi za poraz, ali u ovom slučaju to nije tako. Srebro iz Manile ima svoju pozlatu i za sva vremena će pričati priču o selekciji igrača koji su srcem stigli do velikog finala. Žal ostaje, ali motiv za novi uspjeh još je veći.
„Mi smo to zlato priželjkivali više od svih. Ja sam najviše želio da pogodim onaj šut. Ta trojka koju sam promašio, bilo bi nerješeno da sam dao, ali dosta nekih situacija prije toga bih volio da vratim i da promijenim. To je život. Idemo dalje. Slijede nam Olimpijske igre. Mi smo ostvarili primarni cilj da izborimo plasman na Olimpijske igre, a uspjeli smo da osvojimo i medalju. Ja bih poželio svim svojim saigračima iz reprezentacije dobru sezonu punu zdravlja i da se ponovo okupimo za Olimpijske igre i da pokušamo da napravimo novi uspjeh", priča Gudurić.
Za Marka predaha nema. Nakon reprezentativnog ljeta vratio se klupskim obavezama u svom Fenerbahčeu.
„Za sada je sve kako treba. Priželjkujemo svi da napravimo uspjeh ove sezone. U Fenerbahčeu navijači cijene samo trofeje i titulu i uvijek je pritisak na igrače i trenere. Nadam se da će ova sezona biti uspješna i puna trofeja“, kaže Gudurić.
