Izmiješana su osjećanja, pomiješaju se osjećanja iz osjećaja stvarnosti i toga da ste se vi prvi nakon 32 godine sjetili našeg oca. Do toga šta ja mislim o njemu, svakako sam ponosan. Ništa više", rekao je za Dosije Aleksandar Zekić, sin Gorana Zekića koji je ubijen u zasjedi u Srebrenici.
"Pamtim neke fragmente djeliće, uglavnom su to lijepa sjećanja. Više čovjek poslije ovoliko godina ne zna da li nešto uzimam iz svojih sjećanja ili preuzetih priča od strane majke ili njegovih prijatelja. Svjestan sam da je bio veliki čovjek koji je ponio veliku žrtvu za svoj narod i neka je, hvala mu", rekao je Goranov sin, Nemanja Zekić.
To je za Aleksandra i Nemanju bio Goran Zekić - otac i heroj. Ubijen je u Srebrenici, 8. maja 1992. godine.
Upucan je u zasjedi na putu Vidikovac, a već 32 godine ubistvo nije rasvijetljeno.
U Srebrenici i danas ima onih koji vjeruju da je ubijen zato što je bio Srbin. Goran Zekić bio je sudija, a zatim i poslanik prvog saziva Narodne skupštine. Jedan je od osnivača Srebreničkog SDS-a.
Njegovi najbliži za Dosije otkrivaju detalje Goranovog života. Bio je, pričaju, najbolji student Pravnog fakulteta u Beogradu. Govorio je tako da su ga svi slušali. Sanjao je o slobodi srpskog naroda.
Živio je za srpski narod. Na samom početku rata, pričaju njegovi najbliži, znao je šta se sprema. Znao je i da za porodicu više neće biti vremena. Njegovi sinovi te 1992. godine imali su samo 9 i 7 godina. Znali su da njihov otac ima mnogo važniji zadatak.
Da je srpski narod u to vrijeme imao pravog vođu, za Dosije svjedoče i prijatelji Gorana Zekića. Isticao se u mnogo toga, narod je išao za njim i vjerovao u ono što je govorio. Nikoga se nije plašio, pa ni onda kada je bilo jasno da neprijatelj vreba iza ugla.
Prvi politički govor u vremenu kada su muslimanske vojne snage pod komandom Nasera Orića počele sa provokacijama, Goran Zekić održao je u Srebrenici. Tog govora sjećaju mnogi se dobro sjećaju i danas.
Sve veći uticaj među srpskim stanovništvom, Gorana Zekića vjerovatno je koštao života. Ubijen je na putu prema Zalazju, na jednoj krivini. Upucan je u glavu. Suvozač mu je bio Delivoje Sorak. Prema zvaničnim podacima, na putu Vidikovac iz automatskih pušaka na vozilo u kojem su se vozili Zekić i Sorak pucalo je nekoliko lica. Zekić je preminuo na licu mjesta, dok je Sorak pucao na napadače i pobjegao.
Bijeljinsko tužilaštvo podnijelo je krivične prijave protiv Safeta Mujića i Osmana Osmanovića. Saslušano je nekoliko svjedoka, koji su tvrdili da su im se Mujić i Osmanović pohvalili ubistvom Gorana Zekića. U to vrijeme pod komandom Nasera Orića, a prema riječima svjedoka, muslimani su organizovali zasjede kako bi ubijali Srbe i otimali oružje.
Svjedoci u slučaju ubistva Gorana Zekića saslušavani su u period od 1992. do 1993. godine. Godinama nakon toga, pojavilo se još nekoliko verzija načina na koji je Zekić ubijen. Glavno pitanje je, kažu njegovi najbliži, ko je naredio ubistvo.
Fotografije, diplome, priznanja ali i priče o junaštvu-to je ono što najbliži čuvaju kao uspomenu na Gorana. Čuvaju i pjesme koje opjevavaju djela narodnog tribuna iz Srebrenice. U njima se pjeva o div-junaku kojeg su ubili krvavi dželati. Iza Gorana Zekića ostali su sinovi. Oni kažu da im je otac ostavio Republiku Srpsku.
Goran Zekić sahranjen je u porti pravoslavne crkve u Srebrenici. Na mjestu gdje je, u teškom vremenu za srpski narod tog kraja, održao prvi politički govor. U Narodnoj skupštini Republike Srpske ove godine otkrivena je bista sa njegovim likom. Ispod graba pred kojim se zakleo na vijernost Republici Srpskoj.
